Постови

Приказују се постови за фебруар, 2026

Dobro došli u nevidljivi grad!

 Ovo nije blog. Ovo nije zbirka kolumni. Ovo je hronologija čoveka koji pokušava da ostane čovek u vremenu Sistema. Ako si ovde slučajno – kreni polako. Ako nisi – već si deo priče. Ja sam Tomislav Živanović, kolumnista, svedok tranzicije, čovek analogno-digitalne generacije koja je naučila da misli bez interneta i preživi sa njim. Buntovanje je nastalo iz potrebe da se kaže ono što se vidi, a o čemu se ćuti.

Relitavizacija krize

Слика
 NORMALIZOVANA KRZA Postoji trenutak u istoriji svakog društva. Kada sirene više ne uznemiravaju, nego uspavljuju. Kada se čovek navikne na lom kao na vremensku prognozu. Mi živimo upravo u tom trenutku – u epohi normalizovane krize, u kojoj je haos postao administrativna kategorija, a moral privremena smetnja u protoku kapitala. Domaći lideri, regionalni šerifi tranzicije i globalni menadžeri straha govore istim jezikom: jezikom relativizacije. Pljačka se naziva investicijom. Korupcija postaje “složen sistem odnosa”. Kriminal dobija PR službu. A narod – narod dobija spektakl, grafike, gde je nestao naš život? Jer kriza je savršena zavesa. U krizi se ne meri odgovornost. U krizi se ne smenjuju nesposobni. U krizi se ne vraća opljačkano. U krizi se potpisuju ugovori u četiri oka i brišu tragovi u četiri ujutru. Kriza je politička praonica savesti. Ovo nije samo naš lokalni cirkus. Regionalni lideri glume istorijske veličine dok im države liče na privatne firme. Glob...

MANIFEST MARGINALIZOVANIH

Слика
MANIFEST MARGINALIZOVANIH (o inteligenciji koja je postala višak u sopstvenom vremenu) Pišem jer ne mogu više da gledam kako se svest povlači pred bukom i kako se pamet stidi sopstvenog postojanja. U ovom sistemu nije tragedija biti lopov. Tragedija je misliti. To je sociološka dijagnoza epohe: društvo koje ne progoni inteligenciju — ono je pretvara u društveni višak. Nema zabrane. Nema lomača. Nema robije. Postoji samo savršena tišina u kojoj tvoja rečenica nema gde da padne. Institucije ne traže misao — traže upotrebljivost. Mediji ne traže istinu — traže brzinu. Tržište ne traži znanje — traži prilagodljivost. I tako nastaje nova klasa: obrazovani bez prostora, svesni bez uticaja, ljudi sa unutrašnjim univerzumom koji rade poslove bez smisla da bi preživeli sopstvenu biografiju. Psihološki, to je stanje tihog raspada. Nije problem u siromaštvu. Problem je u svakodnevnom smanjivanju sebe. U trenutku kada prećutiš rečenicu jer znaš da nema ko da je čuje. U trenut...

VANREDNO STANJE KAO NAČIN ŽIVOTA

Слика
VANREDNO STANJE KAO NAČIN ŽIVOTA Pišem jer ne mogu da gledam i ćutim. Postoji ta jedna rečenica koju sistem nikada ne izgovara naglas: što je veća buka – to se manje vidi trag novca . I zato živimo u neprekidnoj vanrednosti. Nije ovo država koja upada u krize, ovo je država koja od krize pravi metod upravljanja. Drama kao dnevni red, strah kao javna politika, konferencije kao dimne zavese iza kojih nestaju tenderi, ugovori i čitavi životi. U Nevidljivom gradu sirene ne označavaju opasnost — one označavaju radno vreme vlasti. Jer dok mi gutamo nova „istorijska obraćanja“, dok prebrojavamo pretnje koje dolaze spolja i iznutra, u tišini administrativnih hodnika odvija se ono zbog čega je cela predstava i podignuta: legalizovana otimačina sa pečatom. I svaki put kada pomislimo da je ovo vrhunac apsurda, pojavi se nova hitnost koja nas vrati na početak, kao da živimo u pokvarenoj vremenskoj petlji tranzicije. Psihologija kaže da čovek koji je stalno u stanju uzbune vremenom...

NEVIDLJIVI GRAD – TREĆI STUB: GORDOST l

Слика
NEVIDLJIVI GRAD – TREĆI STUB: GORDOST l Pišem jer ne mogu da gledam i ćutim. Gordost sistema ne nalazi se u njegovim govorima, niti u zgradama od stakla, niti u samouverenim nastupima ljudi koji veruju da upravljaju stvarnošću. Njegova gordost je u slepilu. U hladnoj, savršeno organizovanoj ravnodušnosti prema čoveku koji stoji ispred šaltera, koji čeka odgovor, koji pokušava da objasni da mu je život stao između dva papira koja se ne poklapaju. Sistem ne viče. On ne mora. Njegova moć je u tome što ne vidi. On ne vidi radnika koji ustaje u pet ujutru da bi zaradio za dan koji mu ne pripada. Ne vidi majku koja računa da li može da plati lek ili račun. Ne vidi mlade ljude koji odlaze jer su shvatili da ovde nisu potrebni. I to nije greška. To je njegova suština. Gordost sistema je u uverenju da je sam sebi dovoljan. Da je njegova forma važnija od života koji kroz nju prolazi. Da je procedura važnija od čoveka. Da je stabilnost važnija od pravde. On ne greši — on j...

“Ime koje traje duže od mene”

Слика
“Ime koje traje duže od mene” Ne znam da li sam u pravu, ali ovo pišem iz neke čudne mešavine besa i mira. Kao kad shvatiš da nisi počeo od nule — nego si samo sledeći u redu. A red je dug. Duži nego što si mislio. Prezivam se Živanović. I dugo sam mislio da je to samo prezime. Formalnost. Slovo na papiru. Nešto što ide uz ličnu kartu i dosadu svakodnevice. A onda sam stao. I počeo da kopam. Udar Amajić. Malo selo kod Malog Zvornika. Mratindan. Slava koja se ne menja. Ivko. Jovan. Janko. I negde iza njih — Živan. Ne kao ideja. Ne kao legenda. Nego kao čovek. Čovek koji je hodao, radio, ćutao, psovao, preživljavao. I sad dolazim ja, 200 godina kasnije, i pravim se da sam “sam svoj”. Ma nemoj. Svedočanstvo Postoji nešto brutalno iskreno u tim imenima. Ivko — zvuči kao kamen. Jovan — kao kontinuitet. Janko — kao prelaz. A ja… kao pitanje. Ne znam gde su krenuli. Ne znam tačno odakle su došli. Ali znam jedno: Nisu živeli da bi ih neko lajkovao. Živel...

Sistem je provaljen – i više nema nazad

Слика
Sistem je provaljen – i više nema nazad (drugi deo)  UVOD  Nije više pitanje da li ljudi veruju sistemu. Ne veruju. Tačka. Ovo pišem hladne glave, ali iznutra ključa — jer ono što gledamo više nije kriza. Ovo je raspad poverenja. A kad to pukne, ne lepi se lako… ma koliko se oni pravili da je sve u redu. Juče sam gledao brojke. 308 pregleda u jednom danu. Ne zbog marketinga. Ne zbog reklame. Nego zato što su ljudi kliknuli jer su osetili da je nešto — istinito. I sad se pitam (da, ovo je ona lična napomena): da li ljudi čitaju jer se slažu… ili jer više nemaju gde da kažu šta misle? Psihologija kaže — kada ljudi ćute predugo, ne nestaje mišljenje. Samo postaje glasnije iznutra.  Smisao  Ovo što se dešava nije politička priča. Ovo je priča o poverenju. U Srbiji danas: ljudi sumnjaju u informacije sumnjaju u institucije sumnjaju jedni u druge I to je najopasniji nivo. Jer kad nestane poverenje, sistem više ne funkcioniše — samo...

PRAVE SE LUDI DOK SVE PUCA

Слика
PRAVE SE LUDI DOK SVE PUCA Ne treba ti televizija da vidiš da nešto ozbiljno puca. Treba ti kičma. Jer ovo više nije stvar informacija — ovo je stvar priznanja. Svi vide. Svi osećaju. Svi znaju. Samo se oni prave ludi. I to ne loše — nego onako bezobrazno, sistemski, do kraja. Kao da je realnost neka jebena aplikacija koju možeš da ugasiš kad ti ne odgovara. Ovo pišem iz besa. I ne znam da li sam potpuno u pravu — ali znam da nisam lud. Ulice govore. Studenti govore. Ćutanje naroda govori najglasnije. Ali vlast? Vlast ne čuje ništa. Ne vidi ništa. Ili se bar tako ponaša. A istina je jednostavna i brutalna: Nije problem što oni lažu. Problem je što svi znaju da lažu — i sistem i dalje funkcioniše kao da je sve normalno. To je trenutak kad društvo počinje da puca iznutra. Ne od buke — nego od tišine. Gledam ljude oko sebe. Nisu oni glupi. Nikad nisu ni bili. Oni su umorni. Umorni od čekanja. Umorni od obećanja. Umorni od toga da svaki dan gutaju...

Talas koji lomi beton

Слика
Talas koji lomi beton Postoji trenutak u istoriji kada buka više nije buka – nego znak. Kada zvižduk postane istina, a transparent ogledalo. Studentski protesti danas nisu incident. Nisu „grupa nezadovoljnih“. Nisu hir generacije koja, kako vole da kažu, „ništa ne razume“. Ne. Ovo je talas. I to onaj koji ne pita da li sme da dođe – nego dolazi. I nosi sve pred sobom. Pišem ovo iz bunta. I iz sećanja. Rođen 1981, odrastao bez interneta, sazreo uz njega – znam kako izgleda kada se generaciji podceni inteligencija. Znam kako izgleda kada vlast misli da je narod kratkog pamćenja. Ali postoji psihološka istina: kada sistem ignoriše frustraciju, ona se pretvara u pokret. A kada se pokret probudi – više nema povratka na staro. Studenti danas nisu samo studenti. Oni su simbol. Simbol prezasićenja lažima, prezira prema manipulaciji i umora od praznih obećanja. Svi vide da se nešto lomi. Svi vide da je poverenje potrošeno. Samo se vlast pravi da ne vidi. I to je najopasnija tačka...

Evropa bez ogledala

Слика
Evropa bez ogledala Prvo da budem brutalan: Evropska unija odavno ne liči na zajednicu vrednosti, već na birokratski supermarket sa akcijskim moralom. A kada se taj moral sudari sa Balkanom, posebno sa Srbijom, pretvori se u politički kabare. I da, ovo pišem iz besa – jer sam o tome već pisao. Pisao sam o neodgovornoj politici naše vlasti, o sistemu koji sam u „Nevidljivom gradu“ razobličavao kao mašinu bez savesti. Pisao sam i o evropskim zvaničnicima koji tapšu po ramenu iste te aktere dok im iza kulisa pružaju prećutnu legitimaciju. I sad, da li sam lud ili je ovo kolektivna hipnoza? Evropska unija stalno govori o vladavini prava, o nezavisnim institucijama, o borbi protiv korupcije. Ali kada se suoči sa očiglednom korupcijom u Srbiji, sa partijskim zarobljavanjem države, sa medijskim mrakom i institucionalnom poslušnošću – odjednom postaje pragmatična. Pragmatična do te mere da građani više ne znaju da li Brisel zaista želi promene ili samo stabilnost po svaku cenu. ...

NEVIDLJIVI GRAD – SISTEM III: POSLEDNJI ČIN

Слика
NEVIDLJIVI GRAD – SISTEM III: POSLEDNJI ČIN Postoji trenutak kada shvatiš da sistem više ne funkcioniše kao mehanizam – već kao ritual. Ritual ponavljanja. Ritual ćutanja. Ritual pristajanja. Ovo pišem bez distance. Iz stomaka. Iz besa koji se taloži godinama dok gledaš kako se stvarnost pretvara u formular. „Nevidljivi grad“ nije metafora. To je stanje svesti. A „Sistem III“ je poslednji čin – ne kraj sistema, već kraj iluzije da je sistem tu zbog nas. I – Sistem koji se hrani našom tišinom Sistem je postao sam sebi svrha. Institucije postoje da bi opravdale svoje postojanje. Pravilnici se pišu da bi sakrili odsustvo smisla. Čovek je sveden na broj predmeta. Pisao sam o tragovima – o instituciji, o mašini, o slomu. Sada se ti tragovi spajaju. Shvataš da sistem ne pada spektakularno. On trune tiho. Ne ruši se uz eksploziju. Raspada se uz pečat. Psihologija kaže da je najopasniji oblik kontrole onaj koji te uveri da nema alternative. I tu smo. U prostoru bez alt...

BARUT U GLAVAMA

Слика
BARUT U GLAVAMA Možda sam preosetljiv na istoriju jer sam je gledao sa ulice, a ne iz kabineta. Ali kad opet čujem reči „vojni rok“, „bezbednosna situacija“, „nacionalni interes“, u stomaku mi se probudi onaj stari nemir. O regionalnoj netrpeljivosti sam već pisao. U prethodnim kolumnama sam rasklapao mehanizam kako se strah pretvara u politiku, kako se zastava pretvara u zavoj preko očiju. Pisao sam o „Nevidljivom gradu“, o tragovima institucija koje ostaju po čoveku kao ožiljak. I evo nas opet — istorija se šunja niz stepenice kao loš duh koji nikako da napusti kuću. U nekim državama regiona vojni rok je već vraćen. Kod drugih je u planu. Retorika se zaoštrava. Granice se pominju češće nego plate. Uniforma se prodaje kao moralna vertikala. A ja se pitam — zar je to vrhunac naše mašte? Ne napadam državu. Ne napadam potrebu za bezbednošću. Ali napadam manipulaciju strahom. Jer psihologija jasno kaže: kad se ljudi osećaju nesigurno, lakše prihvataju stroge narative i čv...

NEVIDLJIVI GRAD – SISTEM II

Слика
NEVIDLJIVI GRAD – SISTEM II (lična kolumna) Sistem ne viče. On ne lomi vrata. Sistem radi tiho, uredno i uporno — kao birokratski sat koji melje čoveka dok ovaj još misli da ima izbora. Ovo pišem bez iluzije da će se nešto promeniti. Pišem jer ćutanje više nije opcija. Pišem iz mesta u kojem razum još radi, ali se savest već dere. Sistem ne tlači samo one na dnu. On prvo slomi one koji osećaju. One koji primećuju. One koji ne umeju da se uklope u matricu ravnodušnosti. Najveća laž sistema nije siromaštvo, nego normalnost. Normalnost u kojoj je čovek zamenjiv. U kojoj je rad potrošan. U kojoj je misao smetnja, a glas rizik. Postoje oni koji sistem gaze jer su iznad njega. Postoje oni koji ga nose jer nemaju gde. Ali najbrojniji su oni koji ga osećaju — svakodnevno, u grudima, u stomaku, u tišini između dve rečenice. To su ljudi koje niko ne pita kako su. To su ljudi koji još imaju svest, ali ih sistem uči da je sakriju. Sistem ne mrzi bunt. On ga samo u...

IMOVINA KOJA NIKAD NIJE VRAĆENA

Слика
IMOVINA KOJA NIKAD NIJE VRAĆENA Ovo nije zaborav. Ovo je odluka . Decenijama unazad, u Srbiji postoji rana koja se uporno ne zatvara – jer država drži prst na njoj. Imovina imućnih Srba i Beograđana, oteta posle Drugog svetskog rata od strane komunističkih vlasti, nikada suštinski nije vraćena. Niti je izvršena pravična restitucija. Niti je sprovedeno pošteno obeštećenje. Ono što postoji na papiru zove se zakon. Ono što postoji u stvarnosti zove se nepravda . Hiljade kuća, stanova, zgrada, lokala, zemljišta – oteto je u ime ideologije koja je odavno mrtva, ali su njeni plenovi ostali živi. U njima danas sede institucije, stranke, državne firme, privatni zakupci bliski vlasti. Država koristi tuđu imovinu kao da je njena, dok se pravi vlasnici ili njihovi naslednici razvlače po komisijama, rokovima, pravilnicima i beskrajnim „procedurama“. Sistem ovde ne greši. Sistem žmuri . Restitucija u Srbiji nikada nije bila stvar pravde, već stvar kontrole štete. Vraćano je par...

DRUŠTVO BEZ SRAMA

Слика
DRUŠTVO BEZ SRAMA Ovo više nije priča o korupciji. Ovo je priča o gubitku stida . Kad društvo izgubi stid, ono izgubi i poslednju liniju odbrane. Posle toga više nema pravila, samo navike. Nema skandala, samo rutine. Nema šoka, samo sleganja ramenima. Političari ovde ne lažu zato što su pokvareni. Lažu zato što znaju da laž više nikoga ne zanima . Stranke ne varaju jer su ideološki prazne, nego jer su naučile da je pamćenje naroda kratko, a potreba za nadom večna. Poslodavci ne kradu radnike zato što moraju, nego zato što mogu – jer znaju da će radnik ćutati, da institucija neće reagovati i da će društvo okrenuti glavu. A obični ljudi? Njih niko nije naterao. Oni su se prilagodili. Sitna prevara, mala laž, „samo ovaj put“, „nije strašno“, „svi tako rade“. I tako, korak po korak, društvo ne postaje zlo – postaje ravnodušno . A ravnodušnost je najčistiji oblik saučesništva. Najopasnija laž ovog sistema je da su „svi isti“. Nisu. Ali sistemu je važno da poveruješ ...

NEVIDLJIVI GRAD – SISTEM l

Слика
NEVIDLJIVI GRAD – SISTEM l Podnaslov: ULAZ Ulaz u sistem ne izgleda kao vrata. Nema kvake, nema natpisa, nema stražara. Ulaz je navika. Ulaz je ćutanje. Ulaz je onaj trenutak kad shvatiš da se više ne pitaš zašto , nego samo kako da prođeš . Tu počinje Nevidljivi grad kao mašina. Sistem ne viče. Sistem ne preti. Sistem radi tiho, uredno i strpljivo. On ne traži da mu veruješ — dovoljno je da se prilagodiš. Prvo ti uzme vreme, onda ti uzme reč, na kraju ti uzme meru. I sve to legalno, propisno, po pravilniku koji niko ne čita do kraja. U Nevidljivom gradu sistem nije zgrada, nego raspored. Raspored ćutanja, raspored straha, raspored malih ustupaka. Svaki je beznačajan sam za sebe, ali zajedno čine mapu po kojoj se krećeš kao miš u laboratoriji. Nema nasilja na ulazu — nasilje dolazi kasnije, kad shvatiš da više nemaš izlaz. Najveća prevara sistema je što se predstavlja kao nužnost. Kao nešto što „tako mora“. On ne uništava ljude frontalno; on ih pretvara u funkcije. ...