Постови

Приказују се постови за мај, 2026

Nemoć diktatora – III deo

Слика
Nemoć diktatora – III deo Pisao sam već u prva dva dela kako Aleksandar Vučić sve više deluje kao čovek koji vodi rat sa sopstvenom senkom. Svuda neprijatelji, svuda zavere, svuda drama. Država se pretvorila u beskonačni rijaliti program sa nacionalnom frekvencijom. Samo još fali da neko izbaci učesnika iz kuće uz SMS glasanje. A onda je došla Kina. I tu je predstava dobila međunarodni nivo komedije. Kinezi nisu budale. Ljudi vrlo dobro vide šta dobijaju u Srbiji. Rudari se zlato, bakar i pola države za rudnu rentu od 5%, dok recimo Gana uzima 12%. I sad zamisli taj sastanak: oni njemu okače nekakav orden prijateljstva, svi se smeškaju pred kamerama, klimaju glavom kao na svadbi kod trećeg pečenja, a u sebi verovatno misle: „Brate, gde mi dođosmo.“ Šalu na stranu, očigledno je da se to „čelično prijateljstvo“ uglavnom odvija na korist jedne strane. Mi dajemo resurse, tržište i političko klimanje glavom, a zauzvrat dobijamo ordenje, parole i televizijske pren...

UMETNICI SIMBOLI OTPORA I GLAS RAZUMA!

Слика
UMETNICI SIMBOLI OTPORA I GLAS RAZUMA! Postoji nešto duboko bolesno u državi u kojoj su umetnici postali poslednji glas razuma, dok se javni prostor svakodnevno pretvara u mešavinu propagande, agresije i televizijskog cirkusa koji traje od jutarnjeg programa do duboko u noć. I najgore od svega je što se čovek polako navikava na to. Kao na vlagu u stanu — znaš da zidovi propadaju, ali više nemaš snage svaki dan da objašnjavaš ljudima da problem stvarno postoji. Glumci, pozorišni i filmski reditelji već godinama sve otvorenije ulaze u sukob sa režimom, ne zato što žele političke funkcije ili mesto u nekoj komisiji za kulturno ukrašavanje stvarnosti, nego zato što više ne mogu da gledaju kako se društvo guši u prostakluku, mržnji i kolektivnom medijskom ludilu. I dok propaganda svakodnevno proizvodi novu dozu linča i besa, upravo su umetnici ostali među retkima koji još imaju hrabrosti da javno izgovore ono što veliki deo naroda oseća. Ne mogu da ne pomenem Svet...

Nemoć diktatora (2. deo)

Слика
Nemoć diktatora (2. deo) Kad narod prestane da se boji, diktator počinje da se znoji. U prošlom tekstu napisao sam nešto što je za ovaj režim možda i najopasnije: građani se sve manje boje Vučićevog režima. I taj fenomen se širi. Polako, ali neumoljivo. A to je za Aleksandara Vučića  jebeno opasno. Jer svaki diktator živi od straha. Strah mu je gorivo. Strah mu je valuta. Strah mu je politički kiseonik. A kad narod prestane da se plaši — diktator ostaje bez vazduha. I upravo to sada gledamo. Na poslednjim studentskim protestima, prema procenama, bilo je oko 190.000 građana . Sto devedeset hiljada ljudi. To nije protest. To je politički zemljotres. A onda kreće stara disciplina režima: umanji, slaži, spinuj. Policija kaže: 34.000. Čekaj bre — gde nestade ostalih 156.000? Jesu li propali kroz asfalt? Ali onda na scenu izlazi dvorski zabavljač režima — Dragan J. Vučićević. Njegova procena? Sedam hiljada plus šest hiljada. Ukup...

Nemoć diktatora

Слика
Nemoć diktatora Postoji jedan zanimljiv trenutak u životu svakog autokrate. To je onaj momenat kada još uvek misli da drži sve konce u rukama — a zapravo su mu se konci već odavno zamrsili oko nogu. I onda padne. Ne odmah. Prvo se sapliće. Aleksandar Vučić je godinama gradio sliku nepobedivog vođe. Čoveka koji sve vidi, sve zna, sve kontroliše. Politički supermen sa televizije. Samo što je problem sa supermenima taj što kad im spadne plašt — ostane čovek. A kad čovek nosi previše afera na leđima, počne da se krivi. I evo nas tu. Afera za aferom. Kao loša turska serija — taman pomisliš da ne može gore, kad ono nova epizoda. Ovoga puta, priče o ubistvu i samom vrhu policije. Sjajno. Još samo fali da se u istragu uključi voditelj jutarnjeg programa pa da zaokružimo cirkus. Ali problem više nije sama afera. Problem je što narod više ne veruje objašnjenjima. Jer kada građanin prestane da veruje policiji, to nije samo problem policije. To je znak da je država počela da ...

Kraljica bez krune, ali ne i bez dostojanstva

Слика
Kraljica bez krune, ali ne i bez dostojanstva Postoje ljudi koji se rode u istoriji. A postoje i oni koji istoriju moraju da prežive. Marija Karađorđević bila je upravo to — žena koja je iz jedne kraljevske kuće stigla u drugu, formalno kao princeza Rumunija, ali suštinski kao neko ko je faktički došao niotkuda. Ne zato što nije imala poreklo — nego zato što je svaka žena koja ulazi u tuđi svet, ma koliko taj svet bio pozlaćen, uvek sama. Udala se za Aleksandra I Karađorđević i postala kraljica Kraljevine Jugoslavije. Ali njena prava veličina nije bila u kruni. Bila je u onome što je usledilo kada je kruna pala u krvi u Marseju 1934. godine. Mnogi bi se tada slomili. Ona nije. Ostala je sama. Sama sa državom koja se ljuljala i sa trojicom sinova koje je trebalo podići: prestolonaslednikom Petar II Karađorđević, prinčevima Tomislav Karađorđević i Andrej Karađorđević. I upravo tu počinje njena prava biografija. Nije bila samo udovica kralja....

Država kao privatna firma

Слика
Država kao privatna firma Država nije dedovina. Nije porodična firma. Nije ničiji privatni posed da se njome upravlja kao da je nasledstvo ostavljeno u amanet političkoj eliti. A ipak, upravo takav utisak raste u Srbiji. Sve više građana ima osećaj da institucije ne dišu svojim plućima, već da govore jednim glasom — glasom vlasti. Demokratija formalno postoji: izbori se održavaju, zakoni se citiraju, Ustav se pominje. Ali demokratija nije papir. Demokratija je praksa. A praksa nam govori nešto mnogo neprijatnije. U savremenoj Srbiji sve češće se čuje kritika da vladajući sistem pokazuje zabrinjavajući odnos prema osnovnim demokratskim principima. Podela vlasti, institucionalna autonomija i javna odgovornost — temelji svakog demokratskog poretka — deluju oslabljeno pred koncentracijom političke moći. Kada se sva politička moć sabije u uski krug ljudi, kada jedan centar odlučivanja postane važniji od institucija, onda više ne govorimo o zdravom sistemu. Govori...

DOK SRBIJA TRAŽI HEROJE NA TELEVIZIJI, JEDAN SEDI U ČAMCU NA DUNAVU

Слика
DOK SRBIJA TRAŽI HEROJE NA TELEVIZIJI, JEDAN SEDI U ČAMCU NA DUNAVU Dok ova zemlja svakodnevno proizvodi lažne autoritete, instant zvezde i političke dekoracije, jedan čovek godinama ćuti i radi ono što mnogi od nas ne bi smeli ni da pokušaju — spasava ljudske živote. Renato Grbić nije influenser. Nije političar. Nije estradna ličnost. Renato Grbić je čovek koji je iz vode izvukao na desetine ljudi. Na desetine života koji danas postoje samo zato što je on bio tamo kada je trebalo. I šta smo mi kao društvo uradili za njega? Gotovo ništa. Tapšemo ga po ramenu kada dospe u vest. Kažemo „svaka čast“ i nastavimo dalje. Kao da je normalno da neko iznova skače u smrt da bi spasao nepoznatog čoveka. Kao da je to svakodnevna stvar. Nije. I tu dolazimo do suštine našeg problema: u ovoj zemlji se često više ceni jebeni privid nego stvarno delo. Takvi ljudi su retki. Takvi ljudi drže moralni stub jednog društva. I takvi ljudi zaslužuju više od aplauza od tri sekunde.  ...

ZAŠTO NAM DANAS NEDOSTAJE VLADETA JEROTIĆ?

Слика
ZAŠTO NAM DANAS NEDOSTAJE VLADETA JEROTIĆ? Skoro će decenija kako nas je napustio Vladeta Jerotić — doktor, profesor, književnik, mislilac. A ipak, utisak je kao da je i dalje među nama. Ne fizički, naravno. Nego kao glas. Kao savet. Kao ona retka vrsta prisustva koja ne odlazi sa čovekom, već ostaje u vremenu. I zato pitanje iz naslova nije retoričko: zašto nam danas nedostaje Vladeta Jerotić? Nedostaje nam jer je bio više od profesora i više od intelektualca. Bio je putokaz . U vremenu kada su mnogi nudili odgovore, on je učio ljude kako da postavljaju prava pitanja.  Njegovi saveti iz psihologije nisu bili hladna akademska teorija. Bili su razgovor sa čovekom. Sa njegovim strahovima, slabostima, lomovima i nadama. Govorio je jednostavno, a duboko — što mogu samo veliki ljudi. Ali Jerotić nije bio samo psiholog. Njegovo poznavanje teoloških pitanja, njegova otvorenost prema veri i duhovnosti, davali su njegovoj misli dodatnu dimenziju. Kod njega nauka...

MEDIJSKI CIRKUS: PUBLIKA APLAUDIRA SOPSTVENOJ OBMANI

Слика
MEDIJSKI CIRKUS: PUBLIKA APLAUDIRA SOPSTVENOJ OBMANI                                       nastavak... U Srbiji danas deo medija više ne informiše građane — on ih dresira. Ne postavljaju pitanja. Ne traže istinu. Ne proveravaju činjenice. Njihov posao je da proizvode poslušnost. Spinovanje je postalo nova novinarska disciplina. Poluinformacija se servira kao ekskluziva, glasina kao činjenica, propaganda kao patriotizam. Građanin više ne zna da li gleda dnevnik ili politički marketing upakovan u večernji termin. To nije greška sistema. To je sam sistem. U tom medijskom cirkusu posebno se ističe TV Informer — televizija koja odavno ne pokušava ni da glumi neutralnost. Njena uređivačka politika postala je produžena ruka političke moći: diskreditovati opoziciju, targetirati neistomišljenike, blatiti građane koji se usuđuju da misle drugačije. Kleveta je postala pri...

Povampirenje hohštaplera

Слика
Povampirenje hohštaplera Opet ista scena — još jedna godišnjica smrti Josip Broz Tito i opet ista predstava u kojoj se istorija ne pamti nego režira; jedni ga uzdižu, drugi osporavaju, a društvo ostaje zaglavljeno između mita i neizgovorenih pitanja. Nije problem što postoje različita mišljenja, problem je što se i dalje ne sme jasno reći gde prestaje priča, a gde počinje istina, jer godinama se održava slika jedne epohe kao nečeg zaokruženog i „jasnog“, iako ispod te slike postoje slojevi koje niko ne želi da dira — čim ih otvoriš, nestaje udobna verzija prošlosti. Simbol te kontradikcije je ono što danas zovemo Kuća cveća: za jedne mesto poštovanja, za druge znak istorijskog paradoksa; nije to neutralan prostor nego poruka koja i dalje deli. Kad se o prošlosti govori samo ono što je bezbedno — to više nije istorija, to je uređena verzija sećanja. I tu dolazimo do suštine: nije problem u jednoj ličnosti niti u jednoj epohi, nego u načinu na koji biramo da pamtimo, jer kad ...

Sloboda na papiru, cenzura u praksi

Слика
Sloboda na papiru, cenzura u praksi: anatomija srpskih medija Postoji nešto gotovo perverzno u toj rečenici: „mediji su slobodni“. Piše u zakonima, stoji u izveštajima, ponavlja se kao mantra. Na papiru — sve je čisto. U praksi — tišina. Ne ona očigledna, nego tišina koja je naučila da se prikrije, da se upakuje, da izgleda kao normalnost. I tu počinje problem. U Srbiji danas, sloboda medija nije ukinuta — ona je neutralisana . Sistematski. Tiho. Perfidno. Ne mora više niko da zabrani vest. Dovoljno je da se vest ne pojavi tamo gde treba. Dovoljno je da se pomeri, razvodni, zatrpa ili jednostavno ignoriše. To nije slučajnost. To je obrazac. Režim SNS snosi direktnu odgovornost za takvo stanje. Ne kroz jednu odluku, ne kroz jedan potez, nego kroz dug proces u kome su mediji pretvoreni u alat. Kroz politički uticaj, kontrolu finansija, vlasničke strukture i nevidljivi pritisak koji se ne vidi, ali se itekako oseća. Rezultat toga nije haos — nego kontrolisana slika stvarnos...