DRUŠTVO BEZ SRAMA



DRUŠTVO BEZ SRAMA

Ovo više nije priča o korupciji.
Ovo je priča o gubitku stida.

Kad društvo izgubi stid, ono izgubi i poslednju liniju odbrane. Posle toga više nema pravila, samo navike. Nema skandala, samo rutine. Nema šoka, samo sleganja ramenima.

Političari ovde ne lažu zato što su pokvareni.
Lažu zato što znaju da laž više nikoga ne zanima.
Stranke ne varaju jer su ideološki prazne, nego jer su naučile da je pamćenje naroda kratko, a potreba za nadom večna. Poslodavci ne kradu radnike zato što moraju, nego zato što mogu – jer znaju da će radnik ćutati, da institucija neće reagovati i da će društvo okrenuti glavu.

A obični ljudi?
Njih niko nije naterao. Oni su se prilagodili.

Sitna prevara, mala laž, „samo ovaj put“, „nije strašno“, „svi tako rade“. I tako, korak po korak, društvo ne postaje zlo – postaje ravnodušno. A ravnodušnost je najčistiji oblik saučesništva.

Najopasnija laž ovog sistema je da su „svi isti“.
Nisu. Ali sistemu je važno da poveruješ da jesu. Jer ako su svi isti, onda niko nije kriv. Ako niko nije kriv, onda nema potrebe za odgovornošću. A bez odgovornosti, prevara postaje norma, a poštenje eksces.

U ovom društvu uspeh nema veze sa radom.
Ima veze sa vezama, prečicama i spremnošću da zgaziš nekog ko je sporiji, slabiji ili jednostavno – pošteniji. Pošten čovek ovde nije moralni ideal, nego socijalni gubitnik. Onaj koji „nije umeo“. Onaj koji „nije shvatio kako stvari funkcionišu“.

Pišem ovo jer mi je muka od normalizacije.
Od toga da se lopovi nazivaju snalažljivima, da se laž proglašava veštinom, da se prevara brani relativizmom. Od toga da se deci objašnjava da budu dobri, dok gledaju kako se loši bogate i prolaze bez posledica.

Institucije u ovakvom društvu ne štite građane.
One štite iluziju reda. One postoje da bi se reklo da postoje. Da bi se pokazalo prstom na papir, na proceduru, na rok koji nikad ne dođe. Pravda je ovde spora ne zato što je temeljna, nego zato što je nebitna.

I najgore od svega – ljudi su se na to navikli.
Navikli su se da ih varaju. Navikli su se da budu poniženi. Navikli su se da ćute. A čovek koji se navikne na poniženje prestaje da bude građanin i postaje podanik.

Bunt u ovakvom društvu nije stvar hrabrosti.
Bunt je poslednji refleks zdravog organizma.

Jer kad sve drugo zakaže – zakon, institucije, moral – ostaje samo glas. Ako i njega ugasimo, onda više nemamo pravo da se pitamo zašto živimo u društvu u kojem prevara cveta, a istina trune.

I da budemo brutalno iskreni do kraja:
ako prihvatimo da je prevara „realnost“, onda prihvatamo i da živimo u sistemu koji je jedno veliko sranje – i da smo pristali da budemo njegov tihi deo.


Autor: Tomislav Živanović
Kontakt: tzivanovic44@gmail.com
Sajt: https://buntovanje.blogspot.com


A SOCIETY WITHOUT SHAME (English version)

This is no longer a story about corruption.
It is a story about the loss of shame.

When a society loses shame, it loses its last line of defense. After that, there are no rules, only habits. No scandals, only routines. No outrage, only indifference.

Politicians lie not because they are corrupt, but because they know lies no longer shock anyone. Political parties deceive because public memory is short and hope is endlessly renewable. Employers exploit workers not out of necessity, but because they can — knowing institutions will remain silent and society will look away.

And ordinary people?
No one forced them. They adapted.

A small lie. A minor scam. “Just this once.” “It’s not a big deal.” Step by step, society does not become evil — it becomes indifferent. And indifference is the purest form of complicity.

The most dangerous lie of this system is the idea that “everyone is the same.”
They are not. But the system needs you to believe they are. Because if everyone is guilty, no one is responsible. And without responsibility, deception becomes normal, honesty an anomaly.

In this society, success has little to do with work.
It depends on shortcuts, connections, and the willingness to step on those who are slower, weaker, or simply more honest. An honest person is not a moral standard here, but a social failure — someone who “didn’t get it.”

I write this because I am tired of normalization.
Tired of thieves being called clever, lies praised as skills, deception defended by relativism. Tired of telling children to be good while they watch bad people succeed without consequences.

Institutions in such a society do not protect citizens.
They protect the illusion of order. Justice is slow not because it is careful, but because it is irrelevant.

Worst of all, people have gotten used to it.
Used to being cheated. Used to humiliation. Used to silence. And a person who accepts humiliation stops being a citizen and becomes a subject.

In such a society, rebellion is not bravery.
It is the last reflex of a healthy organism.

Because when everything else fails — law, institutions, morality — only the voice remains. And if we silence it, we lose the right to ask why deception thrives while truth decays.

And to be brutally honest until the end:
if we accept deception as “reality,” we accept living in a system that is one big pile of shit — and we agree to be its quiet part.


Author: Tomislav Živanović
Contact: tzivanovic44@gmail.com
Website: https://buntovanje.blogspot.com



Коментари

Популарни постови са овог блога

Pitanje koje je ostalo posle smrti

Čudesna žena

Nemoć diktatora