Pitanje koje je ostalo posle smrti
Pitanje koje je ostalo posle smrti
Sutra, 6. septembra 2026. godine, moj brat Jovan napunio bi 47 godina. Teško je napisati „napunio bi“. Čovek misli da se vremenom navikne na smrt, da nauči da prihvati odsustvo, ali postoje ljudi čiji odlazak ne postaje lakši. Samo postane deo svakodnevice. Moj brat Jovan Živanović umro je 2022. godine. Iza njega su ostali sećanje, porodica i jedna tišina koja je mnogo glasnija od mnogih reči. Ostala je i bolest. Tumori. Metastaze. A ostalo je i jedno pitanje koje ni danas ne prestaje da postoji.
Da li je Jovan Živanović bio izložen posledicama osiromašenog uranijuma tokom ratne 1999. godine, za vreme NATO bombardovanja i boravka na Kosovu?
Ne pišem ovaj tekst da bih nekoga optužio bez dokaza. Ne pišem ga ni da bih od smrti svog brata napravio političku priču ili teoriju zavere. Pišem ga zato što postoje pitanja koja porodica ima pravo da postavi, naročito kada čoveka više nema da ih postavi sam. Istina je važnija od svake politike, ali istina se ne može pronaći ako se pitanje nikada ozbiljno ne postavi.
A krenimo redom.
Jovan Živanović je u junu 1998. godine otišao na služenje redovnog vojnog roka u Vojsci tadašnje Savezne Republike Jugoslavije. Služio je kao regularni vojnik u Raški. Bio je mlad, kao i mnogi momci koji su tih godina odlazili u vojsku. Verovatno niko od njih nije mogao da pretpostavi šta ih čeka već naredne godine.
Tokom 1999. godine sukobi na Kosovu su se zaoštravali. U sukobima je učestvovala i UČK, koju su tadašnje vlasti SRJ označavale kao terorističku organizaciju, dok je u proleće iste godine počela NATO intervencija protiv tadašnje Savezne Republike Jugoslavije. Moj brat Jovan i njegovi drugovi bili su raspoređeni u 37. motorizovanu brigadu. Pred samo bombardovanje našli su se na prvim borbenim linijama.
Danas je lako govoriti o 1999. godini kroz datume, vojne operacije, političke odluke i istorijske analize. Međutim, iza svakog od tih podataka nalazili su se ljudi. Mladi vojnici. Nečiji sinovi. Nečija braća. Ljudi koji su imali porodice i koji su, kao i svi drugi, verovatno verovali da će se jednog dana vratiti kući i nastaviti život tamo gde su stali.
Mi koji pamtimo te godine dobro znamo kako je izgledalo NATO bombardovanje. Rušeni su mostovi i pruge, gađani vojni objekti, kasarne, industrijska postrojenja i institucije. Sirene su postale deo svakodnevice, a strah nešto sa čim se živelo. Zemlja je bila u ratu.
I upravo tu dolazim do dela priče koji meni, kao Jovanovom bratu, ni danas ne daje mir.
Kasarna „Car Dušan Silni“ u Raški, gde je moj brat boravio sa svojim drugovima, bila je bombardovana i teško oštećena. Nakon razaranja kasarne, vojska je nastavila život i rad u ratnim okolnostima. Podizani su šatori i vojnici su boravili na tom prostoru do završetka svojih obaveza i vojnog roka. Među njima je bio i moj brat.
Godinama kasnije Jovan je teško oboleo. Dijagnoze, tumori, metastaze. Počela je jedna druga borba, ona u kojoj više nije bilo uniforme, kasarne i ratnih položaja. Postojao je samo čovek i bolest koja je uzimala sve više prostora u njegovom telu.
A onda smo počeli da čujemo i druge priče.
Priče o njegovim saborcima.
O ljudima koji su bili sa njim.
O ljudima koji su prošli iste godine, ista mesta i isti rat.
Neki od njih su takođe teško oboleli. Neki su, kao i Jovan, preminuli. Među saborcima i njihovim porodicama ostale su priče o teškim malignim bolestima, a upravo zbog toga je počelo da se postavlja pitanje koje ne mogu da ignorišem.
Da li je sve to samo slučajnost?
Možda jeste. Medicina i nauka ne mogu da se zamene pretpostavkama. Nijedna pojedinačna bolest sama po sebi ne dokazuje njen uzrok. Rak može nastati iz različitih razloga i bilo kakva veza između bolesti i određenog izlaganja mora biti potvrđena ozbiljnim medicinskim i naučnim istraživanjima.
Ali upravo zato pitanje ostaje.
Da li je neko sistematski ispitao zdravstveno stanje svih ljudi koji su služili na određenim područjima tokom rata? Da li su praćeni vojnici koji su godinama kasnije obolevali? Da li su njihove dijagnoze upoređivane? Da li je napravljena ozbiljna i dugoročna zdravstvena analiza?
Ne znam odgovore na ta pitanja.
Znam samo da moj brat nije bio statistika.
Nije bio broj u tabeli.
Nije bio samo još jedan slučaj.
Bio je Jovan.
Moj brat.
Tokom godina mnogo se govorilo o mogućim posledicama upotrebe municije sa osiromašenim uranijumom na Balkanu. O toj temi govorile su institucije, međunarodne organizacije, naučnici, vojnici i porodice obolelih. Postojale su različite tvrdnje, istraživanja i zaključci. Zbog toga je još važnije razlikovati činjenice od pretpostavki, ali i ne zatvarati vrata pitanjima koja nisu dobila zadovoljavajući odgovor.
Za mene ovo nije akademska rasprava.
Za mene je ovo Jovan.
Čovek sa kojim sam odrastao. Moj rođeni brat.
Sutra bi napunio 47 godina.
Mogao je da bude ovde. Mogli smo da mu čestitamo rođendan. Da sedimo negde i pričamo o glupostima, kao što braća pričaju. Možda bismo se oko nečega i posvađali. Možda bismo se smejali nekoj staroj priči iz detinjstva.
Ali njega nema.
I kada čovek izgubi nekoga koga voli, najteže nije samo prihvatiti smrt. Teško je živeti sa stvarima koje nikada nećeš saznati. Sa pitanjima na koja možda nikada nećeš dobiti odgovor.
Da li je bolest mog brata imala bilo kakve veze sa njegovim boravkom tokom rata 1999. godine?
Ne mogu da kažem da jeste.
Ali ne mogu ni da se pravim da pitanje ne postoji.
Posebno kada znam da mnogih njegovih ratnih drugova danas više nema.
Jedan po jedan, neki su otišli prerano. Iza svakog od njih ostala je porodica. Majka. Otac. Brat. Sestra. Supruga. Deca. I verovatno isto ono pitanje koje ostaje kada se život završi, a objašnjenje nikada ne stigne.
Za porodicu rečenica „imao je rak“ nije uvek odgovor.
Ponekad je to samo početak novih pitanja.
Moj brat je prošao rat. Vratio se iz njega. A godinama kasnije počeo je njegov drugi rat, mnogo tiši i mnogo ličniji. Rat protiv bolesti.
Taj rat nije dobio.
Jovan Živanović je umro 2022. godine.
Sutra bi napunio 47 godina.
Umesto rođendanske čestitke, ja mu posvećujem ovaj tekst. Ne kao stručnjak. Ne kao naučnik. Ne kao čovek koji tvrdi da zna nešto što nije dokazano.
Pišem ga kao brat.
Kao brat koji želi da se pitanje ne zaboravi.
Možda nikada nećemo saznati da li postoji veza između bolesti mog brata i svega što je preživeo tokom ratne 1999. godine. Možda će odgovor zauvek ostati negde između sumnje i činjenice.
Ali postoje pitanja koja ne nestaju zato što nemaju odgovor.
Ponekad upravo odsustvo odgovora postane najteži deo.
Mog brata više nema.
Kao što više nema ni mnogo njegovih ratnih drugova.
Oni su otišli, a mi koji smo ostali imamo sećanja. Imamo fotografije. Imamo datume rođenja i datume smrti.
I imamo pitanja.
Zato ovo nije optužnica.
Ovo je svedočanstvo.
Svedočanstvo jednog brata koji sutra neće moći da čestita svom bratu 47. rođendan.
Jovana više nema.
Ali pitanje je ostalo.
Pitanje koje je ostalo posle smrti.
Autor: Tomislav Živanović
„Ponekad čovek ne traži odgovor da bi promenio prošlost. Traži ga zato što duguje mrtvima pravo da njihova pitanja ne budu zaboravljena.“ – Tomislav Živanović
Ako ste vi ili neko koga poznajete služili tokom rata 1999. godine i imate lična svedočanstva o kasnijim zdravstvenim problemima, napišite svoje iskustvo. Ne zbog senzacije i ne zbog politike, već zbog potrebe da se činjenice i svedočanstva ne izgube.
Podelite ovaj tekst.
Možda negde postoji još jedna porodica koja već godinama nosi isto pitanje.
The Question That Remained After Death
Tomorrow, September 6, 2026, my brother Jovan would have turned 47.
It is difficult to write the words would have. People say that time teaches us how to live with death, but I am not sure that is true. Some losses never become easier. They simply become part of everyday life. My brother Jovan Živanović died in 2022. He left behind memories, family, and a silence that sometimes feels louder than any words.
He also left behind a question.
A question that has not disappeared.
Was Jovan Živanović exposed to the effects of depleted uranium during the war in 1999, during the NATO bombing and his service connected with Kosovo?
I am not writing this to accuse anyone without evidence. I am not writing it to turn my brother's death into a political story or a conspiracy theory. I am writing because families have the right to ask questions, especially when the person who could ask them is no longer here.
Truth should be more important than politics.
But truth cannot be found if nobody is willing to ask.
Let us start from the beginning.
In June 1998, Jovan Živanović joined the army of the former Federal Republic of Yugoslavia for his regular military service. He served as a regular soldier in the town of Raška.
He was young.
Like thousands of other young men.
Nobody could know what the following year would bring.
During 1999, the conflict in Kosovo became more serious. The Kosovo Liberation Army, known as the UÇK, was involved in the conflict and was described by the authorities of the Federal Republic of Yugoslavia as a terrorist organization. In the spring of that year, NATO began its military intervention against Yugoslavia.
My brother Jovan and his fellow soldiers were assigned to the 37th Motorized Brigade.
Before and during the bombing, they found themselves close to the reality of war.
Today, it is easy to speak about 1999 through dates, military operations, political decisions and historical analysis. But behind every date there was a human being.
Young soldiers.
Someone's son.
Someone's brother.
People with families.
People who probably believed they would return home and continue their lives.
Those of us who remember that time know what the NATO bombing looked like. Bridges and railway lines were destroyed. Military facilities, barracks, industrial sites and institutions were attacked. Sirens became part of everyday life.
The country was at war.
And this is where I come to the part of the story that still gives me no peace.
The military barracks called “Car Dušan Silni” in Raška, where my brother stayed with other soldiers, were bombed and heavily damaged. After the destruction, military life continued under wartime conditions. Tents were set up and soldiers remained in the area.
My brother was among them.
Years later, Jovan became seriously ill.
Tumors.
Metastases.
A different kind of battle began.
There were no uniforms anymore. No military positions. No barracks.
There was only a man and a disease taking more and more space inside his body.
Then we began hearing other stories.
Stories about his fellow soldiers.
People who had served with him.
People who had lived through the same years, the same places and the same war.
Some of them also became seriously ill.
Some of them, like Jovan, later died.
Among soldiers and their families, stories remained about serious malignant diseases. And because of that, a question began to grow.
Could all of this be a coincidence?
Maybe it could.
Medicine and science cannot be replaced by assumptions. A single illness cannot prove its cause. Cancer can develop for many different reasons, and any connection between a disease and a specific exposure must be established through serious medical and scientific research.
But that is exactly why the question remains.
Has anyone systematically studied the health of all the people who served in certain areas during the war? Were soldiers followed in the years after their service? Were their illnesses compared? Was there a serious, long-term health study?
I do not know the answers.
I only know that my brother was not a statistic.
He was not a number in a table.
He was not simply another medical case.
He was Jovan.
My brother.
For years, people have discussed the possible consequences of the use of depleted uranium ammunition in the Balkans. Institutions, international organizations, scientists, soldiers and families of sick people have all spoken about this issue. There have been different claims, studies and conclusions.
That is why it is important to separate facts from assumptions.
But it is also important not to close the door to questions.
For me, this is not an academic debate.
For me, this is Jovan.
The man I grew up with.
My brother.
Tomorrow he would have turned 47.
He could have been here. We could have wished him a happy birthday. We could have sat together and talked about ordinary things. Maybe we would have laughed about something from our childhood. Maybe we would have argued about something completely unimportant.
That is what brothers do.
But he is not here.
And when you lose someone you love, the hardest part is not always accepting death.
Sometimes the hardest part is living with the things you may never know.
Was my brother's illness connected in any way to his experience during the war in 1999?
I cannot say that it was.
But I cannot pretend that the question does not exist.
Especially when I know that many of his wartime friends are no longer alive.
One by one, some of them left too early.
Behind every one of them, there was a family.
A mother.
A father.
A brother.
A sister.
A wife.
Children.
And perhaps the same question.
Why?
For a family, the sentence “he had cancer” is not always an answer.
Sometimes it is only the beginning of more questions.
My brother survived the war.
He came back.
Years later, another war began.
A quieter and more personal war.
The war against illness.
He did not win that war.
Jovan Živanović died in 2022.
Tomorrow, he would have turned 47.
Instead of a birthday message, I am giving him this text.
I am not writing as a scientist.
I am not writing as a medical expert.
I am not writing as someone who claims to know something that has not been proven.
I am writing as a brother.
A brother who does not want the question to be forgotten.
Maybe we will never know if there was any connection between my brother's illness and everything he experienced during the war in 1999.
Maybe the answer will remain somewhere between suspicion and fact.
But some questions do not disappear simply because they have no answer.
Sometimes the absence of an answer becomes the hardest part.
My brother is gone.
And many of his wartime friends are gone too.
They left behind memories.
Photographs.
Dates of birth.
Dates of death.
And questions.
That is why this is not an accusation.
This is a testimony.
The testimony of a brother who cannot wish his brother a happy 47th birthday tomorrow.
Jovan is gone.
But the question remained.
The Question That Remained After Death.
Author: Tomislav Živanović
“Sometimes a person does not search for answers to change the past. Sometimes we search because we owe the dead the right not to have their questions forgotten.” – Tomislav Živanović
If you or someone you know served during the war in 1999 and has personal experiences related to later health problems, share your story. Not for sensationalism. Not for politics.
For the truth.
Share this text.
Somewhere, there may be another family carrying the same question.
Коментари
Постави коментар