Постови

Приказују се постови за јануар, 2026

Smrt na vratima Hrama Svetog Save

Слика
Srpska verzija Smrt na vratima Hrama Svetog Save Stojiš pred hramom Svetog Save, na Vračaru, i osećaš puls grada, mladost koja se smeje, studente koji prolaze, ruke koje drže knjige, srca koja žele život – i onda, u trenutku kad svetlost obasjava kupolu, hram zatvara svoja vrata. I ne bilo ko – već starešine, oni koji bi trebalo da budu čuvari, a ne zidari grobova. Na dan Svetog Save, kada bi srce hrama trebalo da kuca jače nego ikad, oni kažu: „Ne, ovde nema mesta za život.“ I iza svega stoji prvi čovek Crkve, izabran za patrijarha – gle čuda, baš u kosturnici! On, simbol života vere, odlučuje da život mlade energije ne sme da uđe, da se svetlost zatvori pred studentima, pred smehom i buncanjem mladosti. Ovo nije samo čin zatvaranja vrata – ovo je pobeda Smrti nad Životom, ceremonijalno uokvirena i blagoslovena. Pitam se: kada smo dozvolili da hram, simbol vere i svetlosti, postane bastion smrti? Kada smo pristali da se svetlo uguši pred onima koji grade budućnost? I...

Nevidljivi grad lV- Ja u njemu!

Слика
Nevidljivi grad IV – Ja u njemu! Uvod: Grad koji udara direktno u stomak Nevidljivi grad nije mesto za one koji se plaše stvarnosti. On udara, trese i šiba kao oluja koju ne možete predvideti. Njegove ulice su žile kucavice koje prolaze kroz ljudske živote i razotkrivaju ono što pokušavamo da sakrijemo, pa čak i od sebe. Tramvaji zvuče kao koraci duhova; zvukovi fabrika i sirena se mešaju sa šaptom senki koje ne žele da nestanu. Ovo je mesto gde iluzija ne traje dugo, a ja – sa svim svojim besom i strašću – stojim pred njim, sa očima širom otvorenim, spreman da razumem, da prikažem, da se borim. Ulice, mirisi i senke – puls nevidljivog grada Grad diše i diše kroz sve što ga čini: kroz kamen, asfalt, prašinu, dim iz fabrikskih dimnjaka, kroz miris bureka iz noćnih pekara, kroz vlagu koja prodire u stare zgrade. Svaka fasada priča priču – o ljubavi koja je nestala, o suzama koje su se prosule u tišini, o snovima koji su pali u kanalizaciju. Ulice se savijaju kao zmije ...

Evropska unija – Nesavesni vladar dela Evrope

Слика
Evropska unija – Nesavesni vladar dela Evrope Evropa nas vuče za nos, i to brutalno! Evropska unija se ponaša kao nesavesni vladar koji igra dvostruke igre: iza zatvorenih vrata dogovara se sa vlastima u Srbiji, dok pred kamerama glume da saradnja cveta. Komesari i lideri se smeškaju na konferencijama za medije, pričaju o uspehu, a Srbija? Nikad dalje od ulaska u EU. Vučićevo teatralno odbijanje da se pojavi u Briselu na samitu zapadnog Balkana nije gluma – to je ogledalo režima koji ne želi Srbiju u evropskoj porodici. Ali EU i sama ne želi da nas prihvati; samo zamajava građane, dok pravi dugoročne planove, verovatno na našu štetu. Postavlja se pitanje: kakvi se to pregovori uopšte vode? Šta tek saznajemo kad vreme otkrije skrivene karte? Jedno je sigurno – ovo nije evropska idila, ovo je predstava, i mi smo publika koja plaća kartu za lažni spektakl. Autor: Tomislav Živanović E-mail: tzivanovic44@gmail.com Sajt: buntovanje.blogspot.com European Union – The I...

Nevidljivi grad lll:Neopisiva patnja ljudi

Слика
Neopisiva patnja ljudi Autor: Tomislav Živanović Nevidljivi grad udara pravo u stomak. Ovde nema milosti. Ljudi hodaju kroz sopstvenu tugu kao da je sve normalno, a ja, posmatrač i preživeli sopstvenih mladalačkih iluzija, osećam kako me jede iznutra. Nije dovoljno videti – ovde moraš da osetiš. I opet, nijedna boja koju sam nanosio kistom u mladosti, nijedan potez apstrakcije, nijedan apstraktni haos koji sam pokušavao da oblikujem – ne može da prenese ovu patnju. Sećam se svojih dana sa slikarskim platnima. Verovao sam da umetnost može da opiše sve – ljubav, strah, euforiju, zanos. Sada shvatam da je patnja ovde bezobzirna i neuhvatljiva. Apstrakcija? Pih. Moja apstrakcija je samo smešan pokušaj da se objasni nemoguće. Oni koji hodaju ulicama Nevidljivog grada nose svoje živote kao kamenje. Starci sa očima iz kojih vrišti život koji je odavno izgubljen, deca koja ne smeju da se smeju, žene koje ćute i prigušuju krikove. I ja stojim tu, nemoćan, svestan da nijedna li...

SIROMAŠTVO JE DISCIPLINA ZA SIROMAŠNE

Слика
SIROMAŠTVO JE DISCIPLINA ZA SIROMAŠNE Siromaštvo ne dolazi kao nesreća. Dolazi kao pravilo. Uči te da ćutiš. Da se smanjiš. Da se zahvališ što ti nije još gore. Siromaštvo nije stanje – to je dresura . I najgora laž sistema je da je ono privremeno. Ovo pišem iz gneva. I pišem s razlogom. 1. Udar Siromaštvo danas nema dramu. Nema ni krik. Ima kalendar, rokove i prazne planove. Siromaštvo je kad radiš, a nemaš pravo da se žališ. Kad nemaš, a moraš da izgledaš normalno. Kad ti kažu da si slobodan, ali znaš da nemaš izbora. To nije život na ivici. To je život ispod radara . 2. Svedočanstvo Znam ljude koji su prestali da broje godine jer im svaka liči na prethodnu. Znam one koji više ne pitaju „šta će biti“, nego „kako da preguram“. Znam porodice u kojima se ne svađaju – jer ni za svađu više nema snage. To siromaštvo ne miriše na glad. Miriše na iscrpljenost. Na spuštena ramena. Na unutrašnje povlačenje. To je psihologija preživljavanja bez perspekt...

NEVIDLJIVI GRAD II

Слика
NEVIDLJIVI GRAD II – GRAD KOJI JE POČEO DA GLEDA NAZAD (lična kolumna, nastavak) Pišem ovo iz besa. I iz umora. Ne znam da li sam u pravu, ali znam da je tišina ovog grada postala preglasna. Nevidljivi grad više ne ćuti – on sada gleda nazad u nas, kao pas koga smo zaboravili da hranimo, ali koji još pamti ime. U prvom tekstu sam pisao o gradu koji postoji, ali se ne vidi. Danas pišem o gradu koji vidi nas, a mi se pravimo slepi. To je sledeća faza propadanja: kada žrtva postane svedok, a mi ostanemo krivci bez hrabrosti da priznamo krivicu. 1. Grad koji pamti Nevidljivi grad pamti sve. Pamti radnike koji su nestali sa fabričkih kapija, umetnike koji su prestali da sanjaju, penzionere koji broje lekove kao metke. Pamti decu koja uče da ćute pre nego da govore. Psihologija kaže da potisnuto ne nestaje – ono se vraća kroz simptome. Naš simptom je ovaj grad. Ulice su iste, ali koraci su lakši, kraći, oprezniji. Ljudi više ne hodaju, oni prolaze. Kao kroz minsko polje sva...

Region bez kičme

Слика
Region bez kičme Ovo pišem iz ličnog nezadovoljstva. I iz stida. I iz one tihe krivice koja ne pripada meni, ali mi je stalno guraju u džep, kao kusur koji nisam tražio. Region u kome živimo je politički invalid – sa zdravim resursima, pametnim ljudima i bolesnim vođstvom. I niko za to ne odgovara. To je najopasniji deo. Region nije siromašan. Region je loše vođen. Region nije nesposoban za saradnju – nesposobni su oni koji ga vode. Decenijama slušamo istu priču: „nije trenutak“, „istorija je teška“, „narodi se ne razumeju“, „stranci ne daju“. A istina je jednostavnija i brutalnija: političke elite regiona ne žele stabilan, povezan i prosperitetan Balkan , jer bi u takvom okruženju postali – suvišni. Saradnja traži znanje. Prosperitet traži plan. Mir traži hrabrost. A naš region vode ljudi bez plana, bez hrabrosti i često – bez znanja. Zato stalno živimo u polusvetu: ni rat, ni mir; ni Evropa, ni Balkan; ni razvoj, ni potpuni kolaps. To stanje je idealno za vlast koja s...

Nevidljivi grad: Esej l

Слика
Nevidljivi gradovi vlasti Postoje gradovi kroz koje hodamo, gradovi koje vidimo, mirisamo i dodirujemo. A postoji i grad vlasti – nevidljiv, hladan, organizovan po pravilima koja niko od nas ne razume, ali svi moramo da poštujemo. U tom drugom gradu, običan čovek je samo statistika, podatak u tabeli, broj na šalteru ili klik na ekranu. Mi, “ličnosti”, sa svojim frustracijama, snovima i svakodnevnim borbama, tu smo nevidljivi. Pišem ovo iz besa – iskrenog, neposrednog – jer vidim kako nas sistem gura u margine sopstvenih ulica. Sve dok radiš, plaćaš, ćutiš, možda te i primećuju. Ali jednom kad podigneš glas, pitaće se ko si, a papir i pečati podsetiće ih da si opet nevidljiv. Najgore je što taj grad vlasti funkcioniše po sopstvenim pravilima. Reč “transparentnost” ovde je samo lepa etiketa na boci punoj birokratskog soka. Da bi nešto promenio, moraš da igraš igru koju nikada nisi želeo da igraš. Ali pisanje – pisanje je druga stvar. Reči su moj grad. Tamo sam vidljiv. T...

IGNORISANJE DIJASPORE

Слика
IGNORISANJE DIJASPORE: država koja pamti svoje ljude samo kad joj zatrebaju!                                                                       Odnos vlasti prema dijaspori već decenijama ostaje nepromenjen: dijaspora se ne doživljava kao politički subjekt, već kao ekonomski resurs bez glasa. Iako brojčano snažna, finansijski presudna i kulturno relevantna, dijaspora je sistematski isključena iz stvarnog političkog i institucionalnog života zemlje. Njena uloga se svodi na tri funkcije: slanje doznaka povremeno investiranje simbolična podrška „otadžbini“ Sve ostalo — prava, uticaj, učešće — ostaje van okvira. Ovakav model neodoljivo podseća na politiku iz socijalističkog perioda, kada su gastarbajteri bili poželjni kao izvor deviza, ali ne i kao učesnici u odlučivanju. Današnja vlast je taj model zadr...

Ćutanje nije mir. Ćutanje je saučesništvo.

Слика
Ćutanje nije mir. Ćutanje je saučesništvo. Ne znam da li sam u pravu. Ovo pišem iz besa. Iz one vrste besa koja ne traži krivca spolja, nego gleda pravo u društvo koje se naviklo da ćuti. Ne zato što ne vidi, nego zato što mu je lakše. Ćutanje je danas postalo vrlina. Ko viče – taj je lud. Ko pita – taj je problem. Ko se buni – taj „pretera“. A nije uvek bilo tako. Nekada je ćutanje značilo strah. Danas znači pristanak. Pristanak na sve: na laži, na poniženje, na objašnjenja koja vređaju inteligenciju. Na sistem koji te gura da se ne mešaš, da ne talasaš, da gledaš svoja posla dok ti kradu vreme, dostojanstvo i zdrav razum. Najopasnija laž koju su nam prodali je da se ćutanjem čuvamo. Da se ne nerviramo. Da živimo „normalno“. A istina je suprotna: ćutanjem se trošimo iznutra. Postajemo umorni, cinični, ravnodušni. I to stanje se prodaje kao zrelost. Jebiga, nije zrelost — to je kolektivna anestezija. Svi znaju da nešto ne valja. Svi imaju mišljenje. Ali malo ko ima glas. Ne...

Rodna ravnopravnost

Слика
Rodna ravnopravnost: zakon na papiru, poniženje u praksi Rodna ravnopravnost u Srbiji postoji. Bar na papiru. A papir, kao što znamo, trpi sve – i laž, i licemerje, i državno samozavaravanje. Ovo pišem iz besa. I iz umora. I iz onog osećaja kad vidiš da se društvo pravi pametno, a zapravo uporno glumi slepilo. Jer dok se vlast hvali zakonima, strategijama i „evropskim vrednostima“, žene i dalje nose teret sistema koji ih koristi kao dekor, statistiku ili izgovor. I to je, da se ne lažemo, prosto sranje. Zakon postoji. Sistem ne radi. Zakon o rodnoj ravnopravnosti u Srbiji zvuči moderno, pristojno, skoro evropski. U njemu piše da su žene i muškarci jednaki. Da diskriminacija nije dozvoljena. Da nasilje mora biti sankcionisano. Da je ravnopravnost obaveza države. Ali psihologija nas uči da ono što je zapisano, a ne sprovedeno, postaje izvor frustracije i kolektivne agresije. A mi tu frustraciju živimo svakog dana. U praksi: žene zarađuju manje žene teže dolaze do rukovodećih ...

Medijska bahatost

Слика
NASLOV: Medijska bahatost Ovo pišem iz besa. I ne pokušavam da ga ublažim. Pišem jer mi je muka od normalizovanog ludila u kome bahati mediji bliski vlasti svakodnevno gaze profesionalno novinarstvo, a društvo na to odgovara — tišinom. Ne protestom, ne otporom, već kolektivnim sleganjem ramena. Ovo je lična kolumna i pišem je sa sumnjom da li će išta promeniti, ali i sa sigurnošću da je ćutanje postalo saučesnik. A saučesništvo je najjeftinija valuta svakog autoritarnog sistema. Mediji pod kontrolom vlasti više ne informišu — oni disciplinuju. Njihova bahatost nije greška, ona je metod. Naslovi su agresivni, rečnik je ratni, a mete su uvek iste: kritički novinari, nezavisni portali, profesionalna udruženja. NUNS se u toj slici pojavljuje kao trn u oku jer podseća da novinarstvo ima pravila, etiku i odgovornost. A sistem ne voli podsećanja. Sistem voli zaborav. Napadi na novinare nisu sporadični ispadi, već kontinuirana kampanja. Targetiranje, etiketiranje, javno ponižavanje...

Buntovanje

Слика
BUNTOVANJE Независни ауторски медиј | Србија / регион 1. КО СМО Buntovanje је независни ауторски медиј фокусиран на политичку, друштвену и институционалну критику у Србији и региону. Пројекат је заснован на јасном уредничком ставу, препознатљивом ауторском гласу и растућој читалачкој заједници. Оснивач, главни уредник и водећи аутор је Томислав Живановић — колумниста са јасно профилисаним стилом, високим степеном аутентичности и континуитетом објављивања. 2. ШТА НАС РАЗЛИКУЈЕ ✔ јак ауторски идентитет (није агрегатор) ✔ политички релевантан и друштвено ангажован садржај ✔ јасан тон: критички, ироничан, аргументован ✔ независност од странака и институција ✔ органски раст публике Buntovanje није „неутралан медиј“ — већ медиј са ставом. 3. ПУБЛИКА И ДОСЕГ преко 10.000 прегледа за 7 дана дневно 1.000–1.800 прегледа растуће интеракције читаоци: политички свесни, критички оријентисани, 25–55+ Ово је публика која чита, дели и памти . 4. САДРЖАЈ оригиналне колумне уреднички комент...

BUNTOVANJE NIJE PROJEKAT. BUNTOVANJE JE GLAS!

Слика
BUNTOVANJE NIJE PROJEKAT. BUNTOVANJE JE GLAS. Ne tražim investitora. Tražim saveznika . Buntovanje nije platforma koja traži tržište. Tržište je već tu – u ljudima koji čitaju jer prepoznaju ime, stav i rizik . Ovo nije neutralan medij i nikada neće biti. Neutralnost je luksuz onih koji nemaju šta da izgube. Ovo je lični medij . Autor je ujedno i urednik. Glas nije delegiran, identitet nije razvodnjen, a tekstovi nisu prošli kroz filtere „prihvatljivosti“. Publika dolazi jer zna da ovde nema kompromisa sa istinom, ukusom i stavom. Ponekad grešim. Nikada ne ćutim. Saveznik koji ulazi u Buntovanje ne kupuje sadržaj. On štiti prostor u kojem sadržaj nastaje. Ne nudim klikove. Nudim uticaj koji raste sporo, ali ostaje . Ne nudim masovnost. Nudim publiku koja pamti . Ne nudim sigurnost. Nudim doslednost – a to je danas najskuplja valuta. Ovaj projekat ne traži uredničke korekcije, političko balansiranje niti ublažavanje tona. Saveznik ne uređuje glas. Saveznik omog...

KRŠENJE ZAKONA

Слика
KRŠENJE ZAKONA Postoji trenutak u politici kada prestaneš da se praviš da ne vidiš, jer ti se istina već unosi u lice. Aleksandar Vučić, predsednik Srbije, najavljuje – pa negira – pa ponovo ostavlja otvorenom mogućnost da, ukoliko pobedi na predstojećim izborima, sam sebe vidi kao budućeg mandatara nove vlade . Kaže da nije rekao, ali svi znamo da jeste. I baš u tom „nisam, ali jesam“ prostoru nastaje suštinsko kršenje zakona . Da se razumemo odmah, bez okolišanja: predsednik Republike po važećem Ustavu Srbije ne može i ne sme biti mandatar vlade . To nije stvar političke interpretacije, već elementarne ustavne pismenosti. Ustav je jasan – predsednik ima reprezentativnu, integrativnu ulogu, dok je izvršna vlast u rukama vlade. Sve ostalo je politički akrobatski cirkus, a ne pravni poredak. Ovo pišem iz besa, ali i iz umora. Umora od stalnog pomeranja granica normalnog. Kada predsednik države sebi daje za pravo da tumači Ustav kao gumenu traku, šalje se poruka da zakon važi...

Regionalna (ne)saradnja

Слика
Regionalna (ne)saradnja: Balkan kao sopstvena prepreka Ovo nije priča o starim ratovima, traumama i istoriji. Ovo je priča o sadašnjoj nesposobnosti. Srbija, Hrvatska i političko Sarajevo danas ne propadaju zato što se ne vole — nego zato što ne umeju da sarađuju ni kada im je to u čistom interesu. A to je, u međunarodnim odnosima, neoprostiva glupost. Na papiru, region deli bezbednosne izazove, energetske interese, infrastrukturne potrebe i ekonomski potencijal. U praksi, deli samo ignorisanje. Kada jedna država ima važan međunarodni problem, druge ćute. Kada postoji prilika za zajednički nastup — svako gleda svoj mikro-politički rejting. Državni nivo ne nudi podršku, jer političke elite ne razmišljaju državnički, već provincijalno. Srbija vodi spoljnu politiku stalnog balansiranja bez jasne poruke. Hrvatska koristi regionalne sporove kao produžetak unutrašnje politike. Sarajevo, zarobljeno sopstvenom unutrašnjom paralizom, često ne vodi politiku uopšte. Rezultat je region...

TAOCI MIZOGINIJE

Слика
TAOCI MIZOGINIJE Ne znam da li sam u pravu dok ovo pišem, ali znam da ćutanje više nije opcija. Ovo pišem iz besa. Iz frustracije. Iz nelagodnog osećaja da živimo u društvu koje se kune u majku, sestru i ćerku – a sistematski ih ponižava čim se ugase kamere i završi porodični ručak. Žena u Srbiji i regionu nije građanka drugog reda. Ona je taoc . Taoc tradicije koja je selektivna, zakona koji su deklarativni i kulture koja se modernizuje samo na Instagramu. Društvo koje voli žene – dok ćute Na Balkanu žena ima pravo glasa, ali ne i pravo da joj se veruje. Ima pravo da radi, ali ne i da napreduje istom brzinom. Ima pravo da prijavi nasilje, ali ne i garanciju da će institucije reagovati pre nego što bude kasno. U praksi, žena mora da bude: uspešna, ali ne ambiciozna lepa, ali ne svesna svoje lepote snažna, ali ne glasna poslušna, ali moderna Ako izađe iz tog okvira — etiketa je spremna. Ako ćuti — sistem zadovoljno klima glavom. Mizoginija sa osmehom i pečatom Najopasnija mi...

"Mentalna ustanova"

Слика
Srpski parlament danas više liči na dijagnostičku salu nego na najviše zakonodavno telo države. Ulazi se sa kravatom, izlazi sa simptomima. Ako je parlament ogledalo društva, onda smo mi kolektivno zaboravili da razlikujemo raspravu od dernjave, zakon od ličnog hira i politiku od – čiste improvizacije. Vlast se u skupštinskoj sali ponaša kao da ima trajnu potvrdu o sopstvenoj nepogrešivosti. Govornica je postala bina za samohvalu, a Poslovnik dosadni priručnik koji se koristi samo kada treba nekoga ućutkati. Zakoni se usvajaju brzinom loših odluka, bez rasprave, bez smisla, bez stida. Sve izgleda kao demonstracija sile, ne kao upravljanje državom. Kao da je osnovni cilj dokazati ko drži mikrofon, a ne ko nosi odgovornost. Opozicija, s druge strane, često deluje kao pacijent koji zna da je bolestan, ali uporno odbija terapiju. Umesto precizne kritike i jasnih alternativa, dobijamo performanse, uvrede i takmičenje u tome ko će biti glasniji. Bojkot se pretvorio u alibi, a pov...

Ako vam je ovo država, onda je korupcija njen ustav

Слика
  „BUNTOVANJE" Umoran sam od objašnjenja. Umoran od izgovora. Umoran od stalnog ponavljanja da je Kosovo „mlada demokratija“, kao da je mladost dozvola za krađu. Ta rečenica više nije argument — ona je dimna zavesa iza koje se institucionalna korupcija nesmetano razmnožava. Kosovska vlada i ključne institucije ne funkcionišu kao mehanizam javnog interesa, već kao zatvoren krug političke lojalnosti. Zapošljavanja bez kriterijuma, javne nabavke bez stvarne kontrole, sudski postupci koji se razvlače dok ne izgube svaki smisao — sve to nije haos, već obrazac. Borba protiv korupcije postoji uglavnom kao narativ. Komisije se osnivaju, strategije se pišu, ali odgovornost retko stiže do vrha. Sistem je dizajniran tako da apsorbuje skandal, a ne da ga razreši. Afera danas, zaborav sutra. Građanin ostaje sam, bez poverenja i bez iluzija. Najveći problem nije samo novac koji nestaje. Najveći problem je moralni umor društva koje gleda kako institucije štite moćne, dok se zakon pri...