Nemoć diktatora – III deo

Nemoć diktatora – III deo

Pisao sam već u prva dva dela kako Aleksandar Vučić sve više deluje kao čovek koji vodi rat sa sopstvenom senkom. Svuda neprijatelji, svuda zavere, svuda drama. Država se pretvorila u beskonačni rijaliti program sa nacionalnom frekvencijom. Samo još fali da neko izbaci učesnika iz kuće uz SMS glasanje.

A onda je došla Kina. I tu je predstava dobila međunarodni nivo komedije.

Kinezi nisu budale. Ljudi vrlo dobro vide šta dobijaju u Srbiji. Rudari se zlato, bakar i pola države za rudnu rentu od 5%, dok recimo Gana uzima 12%. I sad zamisli taj sastanak: oni njemu okače nekakav orden prijateljstva, svi se smeškaju pred kamerama, klimaju glavom kao na svadbi kod trećeg pečenja, a u sebi verovatno misle: „Brate, gde mi dođosmo.“

Šalu na stranu, očigledno je da se to „čelično prijateljstvo“ uglavnom odvija na korist jedne strane. Mi dajemo resurse, tržište i političko klimanje glavom, a zauzvrat dobijamo ordenje, parole i televizijske prenose koji izgledaju kao spoj kineskog kongresa i loše epizode Boljeg života.

Ali vrhunac cirkusa dolazi tek po povratku u Srbiju. Režim koji svakog dana priča o snazi države nije bio u stanju ni jebeni baner da organizuje kako treba. I to ne bilo kakav baner — nego onaj na Palati Albanija, postavljen toliko idiotski da je direktno ugrozio zaštićenu vrstu ptica.

Pa to više nije politika, to je crtani film.

I baš tu se vidi prava nemoć sistema. Ne u velikim govorima i dramatičnim obraćanjima naciji, nego u detaljima. U tome što sve čega se dotaknu mora da postane ili improvizacija ili blamaža. Sve mora da bude istorijsko, grandiozno i spektakularno, a na kraju izgleda kao vašar koji vodi nervozni spiker sa pokvarenim mikrofonom.

Danas više ne gledamo demonstraciju moći. Gledamo čoveka koji pokušava da izgleda kao državnik, dok oko njega sistem pucketa na svakom ćošku. I što je propaganda glasnija, to nemoć postaje vidljivija.

Na kraju ostaje slika države koja pokušava da glumi imperiju, a ne može normalno ni transparent da okači bez incidenta. I možda je upravo to najbolji opis cele ove vlasti — mnogo buke, mnogo kamera i premalo stvarne sposobnosti.

Autor: Tomislav Živanović
tzivanovic44@gmail.com
buntovanje.blogspot.com


The Powerlessness of the Dictator – Part III

I already wrote in the first two parts how Aleksandar Vučić increasingly looks like a man fighting a war against his own shadow. Enemies everywhere. Conspiracies everywhere. Endless drama. The state has turned into a nonstop reality show with a national TV frequency. The only thing missing is an SMS vote to eliminate contestants.

Then came China — and the performance reached an international level of comedy.

The Chinese are not fools. They clearly see what they are getting in Serbia. Gold, copper, and half the country are being exploited for a mining royalty of only 5%, while countries like Ghana take 12%. Just imagine the meeting: they hand him some “friendship medal,” everybody smiles for the cameras, nodding politely like relatives at a Balkan wedding after the third round of barbecue, while secretly thinking: “Man, where did we end up?”

Jokes aside, it is obvious that this “iron friendship” mostly benefits one side. Serbia gives away resources, markets, and political obedience, while receiving medals, slogans, and television broadcasts that look like a strange mix of a Chinese congress and a bad episode of an old TV drama.

But the true climax comes after returning to Serbia. A regime that talks daily about the strength of the state was unable to organize even a damn banner properly. And not just any banner — the one on Albania Palace, placed so idiotically that it endangered a protected bird species.

At that point, this is no longer politics. It is a cartoon.

And that is where the real weakness of the system becomes obvious. Not in speeches or dramatic addresses to the nation, but in details. Everything they touch turns into either improvisation or embarrassment. Everything must appear historic, grand, and spectacular — and in the end it resembles a chaotic village fair hosted by a nervous announcer with a broken microphone.

What we are witnessing today is no longer a demonstration of power. It is a man trying to look like a statesman while the entire system around him cracks at every corner. And the louder the propaganda becomes, the more visible the weakness gets.

In the end, the image that remains is a state trying to act like an empire while being unable to hang a simple banner without causing an incident. And perhaps that is the perfect description of this government — too much noise, too many cameras, and far too little real competence.

Author: Tomislav Živanović
tzivanovic44@gmail.com
buntovanje.blogspot.com

Коментари

Популарни постови са овог блога

Pitanje koje je ostalo posle smrti

Čudesna žena

Nemoć diktatora