BARUT U GLAVAMA
BARUT U GLAVAMA
Možda sam preosetljiv na istoriju jer sam je gledao sa ulice, a ne iz kabineta. Ali kad opet čujem reči „vojni rok“, „bezbednosna situacija“, „nacionalni interes“, u stomaku mi se probudi onaj stari nemir.
O regionalnoj netrpeljivosti sam već pisao. U prethodnim kolumnama sam rasklapao mehanizam kako se strah pretvara u politiku, kako se zastava pretvara u zavoj preko očiju. Pisao sam o „Nevidljivom gradu“, o tragovima institucija koje ostaju po čoveku kao ožiljak. I evo nas opet — istorija se šunja niz stepenice kao loš duh koji nikako da napusti kuću.
U nekim državama regiona vojni rok je već vraćen. Kod drugih je u planu. Retorika se zaoštrava. Granice se pominju češće nego plate. Uniforma se prodaje kao moralna vertikala.
A ja se pitam — zar je to vrhunac naše mašte?
Ne napadam državu. Ne napadam potrebu za bezbednošću. Ali napadam manipulaciju strahom. Jer psihologija jasno kaže: kad se ljudi osećaju nesigurno, lakše prihvataju stroge narative i čvrste simbole. Strah skraćuje razmišljanje. Strah pojednostavljuje svet.
I onda dobijemo jednostavnu priču: „Mi“ i „oni“.
„Naši“ i „njihovi“.
U međuvremenu, sela su prazna. Mladi odlaze. Plate kasne. Zdravstvo diše na aparatima. Ali o tome nema vatrenih govora.
Nacionalizam je najjeftiniji politički alat. Ne traži reforme. Ne traži znanje. Ne traži odgovornost. Dovoljno je podići ton i ponoviti reč „otadžbina“ nekoliko puta.
I da se razumemo — ljubav prema zemlji nije problem. Problem je kad se ta ljubav pretvori u sumnju prema svima drugima. Problem je kad ti kažu da si bolji samo zato što si rođen sa jedne strane granice. Problem je kad vojni rok postane simbol snage, a obrazovanje simbol slabosti.
Možda sam tvrd. Možda sam ciničan. Ali Balkan je već jednom platio cenu pregrejanih ideja. I svaki put kad politika nema ekonomski odgovor, izvuče istoriju kao argument.
A istorija, kad se zloupotrebi, postane eksploziv.
Ne želim region večite napetosti. Ne želim generacije koje odrastaju u uverenju da je komšija potencijalna pretnja. Ne želim da slušam iste govore upakovane u modernu produkciju.
Jer kad politika počne da investira više u kasarne nego u ljude, nešto je duboko, duboko pogrešno.
I dosta mi je tog začaranog kruga, tog večitog vraćanja na početak, tog nacionalnog adrenalina koji traje dok kamere rade — a posle ostaje samo tišina i prazni džepovi.
Ako smo išta naučili, trebalo bi da znamo da Balkan ne gori brzo — on tinja. A kad plane, ne pita ko je glasao, ko je ćutao, ko je verovao.
I zato ovo pišem. Da ne ćutim.
Možda grešim. Ali radije ću pogrešiti glasno nego ćutati pametno.
🔥 PODRŠI NEZAVISNU REČ
Ako smatraš da je važno da se o ovim temama govori bez kalkulacije i bez straha, možeš podržati rad sajta donacijom.
📩 Kontakt za podršku i donacije: tzivanovic44@gmail.com
Svaka podrška znači da tekstovi ostaju slobodni, a reč ne zavisi od sponzora.
Autor: Tomislav Živanović
📩 tzivanovic44@gmail.com
🌍 buntovanje.blogspot.com
GUNPOWDER IN OUR HEADS
I am writing this out of anger. Maybe I am too sensitive to history. Maybe I see patterns where others see strategy. But when I hear “mandatory military service” and “national security” in the same sentence again, I feel the weight of the past.
I have already written about regional hostility in my previous columns. About fear turning into politics. About symbols replacing real solutions. And here we are again.
In some countries of the region, military service is already back. In others, it is being planned. The rhetoric is sharper. Borders are mentioned more often than salaries.
This is not an attack on any country. It is a warning about manipulation through fear.
Psychology shows that when people feel insecure, they accept strict narratives more easily. Fear simplifies reality. It creates “us” and “them.” It creates enemies where cooperation should exist.
Meanwhile, villages are empty. Young people are leaving. Public systems are weak. But these topics are rarely emotional enough for headlines.
Nationalism is a cheap political tool. It requires no reform, no deep knowledge, no accountability. It only needs volume.
Love for one’s country is not the problem. The problem begins when that love turns into suspicion and hostility toward others.
The Balkans have already paid the price of overheated ideas. And every time politics fails economically, it reaches for history.
History, when abused, becomes explosive.
I do not want a region of permanent tension. I do not want generations raised to believe their neighbors are threats.
If politics invests more in barracks than in people, something is fundamentally wrong.
And when the Balkans burn, nobody walks away clean.
Author: Tomislav Živanović
📩 tzivanovic44@gmail.com
🌍 buntovanje.blogspot.com
Коментари
Постави коментар