TAOCI MIZOGINIJE



TAOCI MIZOGINIJE

Ne znam da li sam u pravu dok ovo pišem, ali znam da ćutanje više nije opcija. Ovo pišem iz besa. Iz frustracije. Iz nelagodnog osećaja da živimo u društvu koje se kune u majku, sestru i ćerku – a sistematski ih ponižava čim se ugase kamere i završi porodični ručak.

Žena u Srbiji i regionu nije građanka drugog reda. Ona je taoc. Taoc tradicije koja je selektivna, zakona koji su deklarativni i kulture koja se modernizuje samo na Instagramu.

Društvo koje voli žene – dok ćute

Na Balkanu žena ima pravo glasa, ali ne i pravo da joj se veruje. Ima pravo da radi, ali ne i da napreduje istom brzinom. Ima pravo da prijavi nasilje, ali ne i garanciju da će institucije reagovati pre nego što bude kasno.

U praksi, žena mora da bude:

  • uspešna, ali ne ambiciozna

  • lepa, ali ne svesna svoje lepote

  • snažna, ali ne glasna

  • poslušna, ali moderna

Ako izađe iz tog okvira — etiketa je spremna. Ako ćuti — sistem zadovoljno klima glavom.

Mizoginija sa osmehom i pečatom

Najopasnija mizoginija nije ona sirova i primitivna. Ona je danas uglađena, birokratska i institucionalna. Dolazi sa osmehom, pravilnicima i zakonskim članovima koji zvuče savršeno — dok ne pokušate da ih primenite.

Zakon o rodnoj ravnopravnosti postoji. Na papiru izgleda progresivno, skoro evropski. U praksi? Sprovodi se selektivno, površno i često samo kao alibi pred međunarodnim institucijama.

Institucije ga tretiraju kao:

  • obavezu, ne vrednost

  • formalnost, ne mehanizam zaštite

  • nešto što se „odrađuje“, a ne živi

Rodna ravnopravnost je kod nas Excel tabela, ne društvena realnost.

Gde zakon puca – a žene plaćaju cenu

Zakon predviđa ravnopravnost u zapošljavanju, obrazovanju, odlučivanju i zaštiti od nasilja. Ali sistem ne sankcioniše ozbiljno one koji ga krše. Poslodavci i dalje pitaju žene da li planiraju decu. Plate su i dalje niže. Politička reprezentacija je često dekorativna. A nasilje se relativizuje dok ne eskalira.

Psihologija kaže da društvo koje normalizuje nepravdu, proizvodi apatiju kod žrtava i agresiju kod privilegovanih. Kod nas je to postalo kolektivno stanje svesti.

I onda se svi čude što žene odlaze. Ili ćute. Ili pucaju. Ili stradaju. A sistem sleže ramenima — jebiga, „takvo je društvo“.

Žene nisu problem. Sistem jeste.

Ovo nije tekst protiv muškaraca. Ovo je tekst protiv kukavičkog sistema koji se krije iza fraza, običaja i poluprimenjenih zakona. Protiv društva koje se boji emancipovane žene jer ona postavlja pitanja, ruši hijerarhije i ne pristaje na ulogu taoca.

Ako žena mora da bude hrabrija od institucija da bi preživela — to nije ravnopravnost. To je poraz države.

Završna napomena (lična)

Možda će neko reći da preterujem. Možda nisam dovoljno „objektivan“. Ali ovo nije akademski rad. Ovo je lična kolumna. I pišem je sa sumnjom, ali i sa jasnim uverenjem: društvo koje ne oslobodi žene — nikada neće biti slobodno.

Pitanje za čitaoca:
Da li bismo i dalje govorili o „tradicionalnim vrednostima“ kada bi zakoni o rodnoj ravnopravnosti počeli da se primenjuju bez izuzetaka?


Autor: Tomislav Živanović
📧 tzivanovic44@gmail.com
🌐 buntovanje.blogspot.com

Ako želite saradnju, zajednički tekst, polemiku ili javnu raspravu — pišite. Ćutanje je najskuplji oblik saučesništva.



HOSTAGES OF MISOGYNY

(English version – B1–B2)

I am not sure if I am completely right while writing this. But I am sure about one thing: silence is no longer an option. I write this from anger. From discomfort. From the feeling that our society publicly respects women, but privately limits, controls, and humiliates them.

In Serbia and the region, women are not second-class citizens. They are hostages — of tradition, of weak institutions, and of laws that exist more in theory than in real life.

A society that respects women — conditionally

Women are allowed to speak, but not to be loud.
Allowed to work, but not to lead too fast.
Allowed to report violence, but not to expect fast protection.

The unwritten rules are clear:
Be successful, but modest.
Be strong, but quiet.
Be modern, but obedient.

Step outside this frame, and the system reacts.

Institutional misogyny with a polite face

The most dangerous misogyny today is not open hate. It is polite, bureaucratic, and institutional. It hides behind documents, procedures, and laws that look good on paper.

The Law on Gender Equality exists. It sounds progressive. But its implementation is weak, selective, and often symbolic. Institutions treat it as an obligation, not a value.

Gender equality becomes a report — not reality.

When the law fails, women pay the price

Discrimination in employment continues. Pay gaps remain. Political participation is often decorative. Violence is minimized until it becomes tragic.

Psychology teaches us that when injustice becomes normal, victims lose trust and society becomes emotionally numb. That is exactly where we are.

Women are not the problem. The system is.

Final personal note

This is not an academic text. This is a personal column. Maybe I exaggerate. Maybe I am not neutral enough. But I believe this deeply: a society that does not free its women will never be truly free.

Question for the reader:
What would change in our society if laws on gender equality were applied seriously — without excuses?


Author: Tomislav Živanović
📧 tzivanovic44@gmail.com
🌐 buntovanje.blogspot.com

For cooperation, dialogue, or public debate — contact me. Silence is the most expensive form of complicity.

Коментари

Популарни постови са овог блога

Pitanje koje je ostalo posle smrti

Čudesna žena

Nemoć diktatora