Medijska bahatost

NASLOV:
Medijska bahatost

Ovo pišem iz besa. I ne pokušavam da ga ublažim. Pišem jer mi je muka od normalizovanog ludila u kome bahati mediji bliski vlasti svakodnevno gaze profesionalno novinarstvo, a društvo na to odgovara — tišinom. Ne protestom, ne otporom, već kolektivnim sleganjem ramena. Ovo je lična kolumna i pišem je sa sumnjom da li će išta promeniti, ali i sa sigurnošću da je ćutanje postalo saučesnik. A saučesništvo je najjeftinija valuta svakog autoritarnog sistema.

Mediji pod kontrolom vlasti više ne informišu — oni disciplinuju. Njihova bahatost nije greška, ona je metod. Naslovi su agresivni, rečnik je ratni, a mete su uvek iste: kritički novinari, nezavisni portali, profesionalna udruženja. NUNS se u toj slici pojavljuje kao trn u oku jer podseća da novinarstvo ima pravila, etiku i odgovornost. A sistem ne voli podsećanja. Sistem voli zaborav.

Napadi na novinare nisu sporadični ispadi, već kontinuirana kampanja. Targetiranje, etiketiranje, javno ponižavanje, crtanje meta — sve to prolazi bez ozbiljne reakcije institucija. Kada predstavnici vlasti ili njima bliski mediji napadaju NUNS, to nije polemika, to je demonstracija sile. Poruka je jasna: „Ko nije s nama, protiv nas je.“ Psihologija mase to opisuje jednostavno — ponavljanjem nasilja stvara se klima straha, a strah proizvodi samocenzuru. Ne morate zabraniti istinu ako ljudi sami nauče da je prećute.

Ali ovde dolazimo do neprijatnog dela priče. Problem nije samo u vlasti i njenim medijima. Problem smo i mi. Društvo koje ćuti, trpi i nastavlja da klikće, deli i finansira istu tu propagandu. Govorimo da nas nervira, a ponašamo se kao da nam prija. To je ona tiha kapitulacija u kojoj svako sebi kaže: „Nije do mene.“ A jeste. Uvek je i do nas.

Sistem upravo na to računa — na umor, na apatiju, na normalizaciju nasilja. Kada svakodnevno gledate kako se novinari nazivaju izdajnicima, stranim plaćenicima ili neprijateljima države, posle nekog vremena prestajete da reagujete. To je tačka pobede. Jer društvo koje ne reaguje na napade na novinare sutra neće reagovati ni kada se napadne sopstveni život, dostojanstvo ili sloboda. Ovo pišem iz nelagode, jer ne znam koliko smo već duboko u toj fazi.

Vlast se u toj medijskoj magli često predstavlja kao žrtva, dok se kritički glasovi prikazuju kao agresori. To je groteskna parodija stvarnosti, ali parodija sa ozbiljnim posledicama. Kada najviši državni funkcioneri relativizuju napade na novinare ili ih prećutno odobravaju, sistem ne da samo dozvolu — on učestvuje. I tu prestaje svaka priča o izolovanim incidentima.

Psihologija nas uči da dugotrajno potiskivanje nepravde vodi ili u eksploziju ili u unutrašnje raspadanje društva. Trenutno više ličimo na ovo drugo. Navikavamo se na poniženje. Navikavamo se na to da se novinari brane sami, da udruženja budu mete, a propaganda glumi patriotizam. I da, u nekom trenutku čoveku izleti psovka, jer normalan jezik više ne može da iznese ovu količinu apsurda.

Ovo nije tekst o herojstvu. Ovo je tekst o minimumu odgovornosti. O odbijanju da se ćuti. O jednostavnom „vidim šta radite“ upućenom vlasti, medijima i sebi samom. Podrška novinarima i NUNS-u nije politički stav, to je pitanje osnovne pristojnosti u društvu koje još uvek želi da se zove normalnim.

Na kraju ostaje pitanje koje me muči dok ovo pišem: ako danas ćutimo dok se gaze novinari, ko će sutra govoriti kada red dođe na nas?

„Kada se strah pretvori u naviku, sloboda postaje incident.“

Autor: Tomislav Živanović
📧 tzivanovic44@gmail.com
🌐 buntovanje.blogspot.com

Pitanje za čitaoca:
Da li ćutiš zato što se ne slažeš — ili zato što si se navikao?


ENGLISH VERSION (B1–B2)

TITLE:
Media Arrogance

I am writing this out of anger. Not to hide it, but to admit it. In Serbia today, media close to those in power act with open arrogance, attacking journalists while society mostly stays silent. This is not about abstract “media freedom.” This is about a system that punishes questions and rewards obedience — and about a public that has learned to endure instead of resist.

Pro-government media no longer inform; they discipline. Their aggressive headlines and constant targeting of critical voices are not accidents. They are a method. Journalists who ask questions become enemies. Organizations like NUNS become targets because they remind society that journalism still has rules and ethics. And the system does not like reminders.

Attacks on journalists are not isolated cases. They are repeated patterns: labeling, public shaming, pressure and silence from institutions. When politicians or loyal media attack NUNS, it is not debate — it is power. Psychology teaches us that constant pressure creates fear, and fear creates self-censorship. You do not need censorship when people censor themselves.

But the uncomfortable truth is this: society also carries responsibility. People complain, but they still click, share and consume the same propaganda. Silence becomes a form of cooperation. The system counts on fatigue, apathy and normalization. When insults and attacks become daily news, people stop reacting. That is the real danger.

Power often presents itself as a victim, while critical journalists are shown as aggressors. This distorted reality has real consequences. When state leaders minimize attacks on journalists, the system does not just allow it — it participates. That is when “incidents” become a structure.

This is not a call for heroism. It is a call to refuse silence. To say: “I see what you are doing.” Supporting journalists and NUNS is not politics; it is basic civic responsibility. Because a society that stays silent today may have no voice tomorrow.

“When fear becomes normal, truth becomes dangerous.”

Author: Tomislav Živanović
📧 tzivanovic44@gmail.com
🌐 buntovanje.blogspot.com

Question for the reader:
If journalists are attacked today and you stay silent — who do you expect to speak for you tomorrow?


📣 Poziv na saradnju / Call for cooperation:
Ako želite objavljivanje, saradnju ili zajedničke projekte — javite se. Ovo je lični glas, ali bunt ima smisla samo kada se deli.

Коментари

Популарни постови са овог блога

Pitanje koje je ostalo posle smrti

Čudesna žena

Nemoć diktatora