KADA SE STRAH IZGUBIO, A GRAĐANI POBEDILI




Srbija je pokazala da nijedna vlast nije jača od naroda koji prestane da se plaši.

Postoji trenutak kada se politička predstava završi, reflektori ugase, scenografija padne, a glavni glumci ostanu sami pred stvarnošću. Nema više aplauza koji mogu da nadglasaju nezadovoljstvo. Nema dovoljno televizijskih nastupa da poprave ono što je godinama urušavano. Ostaje samo ono od čega je svaka vlast najviše zazirala – volja građana.

Taj trenutak je stigao.

Studentska lista odnela je veliku izbornu pobedu. Aleksandar Vučić priznao je poraz, a politički sistem koji je godinama gradio sliku sopstvene nepobedivosti suočio se sa ozbiljnim izbornim udarcem. Ono što je predstavljano kao nepromenljiva politička stvarnost pokazalo se mnogo ranjivijim nego što se želelo priznati.

Neću se praviti ravnodušan. Zadovoljan sam. I te kako! Godinama sam u svojim tekstovima upozoravao na političko osipanje režima, na nezadovoljstvo koje se gomilalo ispod površine i na društvene promene koje nisu mogle zauvek da ostanu nevidljive. Pisao sam da bahatost nije snaga, da kontrola nije isto što i podrška i da strah ima rok trajanja. Možda su mnogi mislili da preterujem. Možda su verovali da se ništa neće promeniti. Ali politička stvarnost ne pita koliko dugo neko sedi u fotelji.

I dogodilo se.

Ipak, postoji nešto zbog čega sam zadovoljniji nego zbog samog izbornog rezultata. Nije bilo ljudskih žrtava. Nije bilo krvi. Nije bilo izgubljenih života kao cene političke promene. To je za mene najvažniji deo cele priče.

Želeo sam promenu na izborima, a ne tragediju na ulicama. Želeo sam da ljudi pobede, a ne da ljudi stradaju. Nijedna politička pobeda ne vredi jednog ljudskog života. To nije slabost. To je granica ispod koje čovek ne sme da ide, bez obzira na to koliko je besan, razočaran ili ogorčen.

A onda dolazimo do još jedne važne stvari – CRTA-e. Njena istraživanja i izborna procena pokazali su se veoma preciznim u odnosu na konačni izborni ishod. U društvu u kojem su se godinama političke želje predstavljale kao činjenice, nezavisno istraživanje pokazalo je koliko je važno meriti stvarnost, a ne izmišljati je. Brojevi ne moraju uvek da budu prijatni, ali imaju jednu nezgodnu osobinu: na kraju se suoče sa stvarnim rezultatima.

Vučić je priznao poraz. I to je politička činjenica koju treba razumeti bez preteranog likovanja. Nije Srbija ničije privatno vlasništvo. Nisu institucije nečija porodična imovina. Nisu građani publika koja je dužna da svakodnevno aplaudira. Država pripada ljudima koji u njoj žive, rade, podižu decu i pokušavaju da sačuvaju dostojanstvo.

Međutim, Buntovanje ne bi bilo Buntovanje kada bi se zaustavilo na slavlju.

Studenti su dobili poverenje. Sada moraju da pokažu šta će sa njim uraditi. Rušenje starog političkog obrasca nije dovoljno ako se na njegovo mesto postavi novi. Ne trebaju nam novi nedodirljivi ljudi, novi gospodari i novi politički kultovi. Trebaju nam institucije koje rade, sudovi koji sude, mediji koji slobodno govore i zakoni koji važe jednako za sve.

Ne treba nam osveta. Treba nam odgovornost. Ne treba nam zamena jedne bahatosti drugom. Treba nam država u kojoj bahatost više neće biti politička prednost.

Jer postoji jedna opasnost koju pobednici često kasno primete: čovek koji se dugo bori protiv nepravde može, kada dobije moć, početi da liči na ono protiv čega se borio. Zato pobedu treba čuvati i od sopstvenih slabosti.

Danas je Srbija dobila priliku. Ne garanciju, ne čarobni štapić i ne obećanje da će od sutra sve biti bolje. Dobila je priliku da počne ispočetka, ali ovog puta sa jednom važnom lekcijom: niko ne sme biti iznad građana i niko ne sme biti iznad zakona.

A možda je najveća pobeda upravo u tome što su građani pokazali da promena može da se dogodi bez ljudskih žrtava. Da se politička moć može izgubiti na izborima. Da se strah može pobediti bez mržnje i da dostojanstvo ne mora da se brani nasiljem.

Ne slavim zato što je neko pao. Slavim zato što su građani ustali.

I neka ovo zapamte svi koji će sutra sedeti u foteljama: narod nije tu zbog vlasti. Vlast postoji zbog naroda. Kada to zaboravi, počinje njen kraj.

Vlast je prolazna. Strah je pobediv. Sloboda se ne nasleđuje – ona se osvaja i čuva.

Živela pobeda! Živela sloboda! Živela Srbija!

Autor: Tomislav Živanović – Buntovanje


IZBORNI REZULTATI – CRTA I RIK

Prema preliminarnoj proceni Posmatračke misije CRTA od 26. oktobra 2026:

Izborna lista Udeo glasova Projekcija mandata
Studentska lista 52,45% 138
Aleksandar Vučić – Ujedinjena Srbija 39,2% 103

CRTA je nakon ponovljenog glasanja 1. novembra ažurirala procenu raspodele mandata:

  • Studentska lista – 140 mandata.
  • Ujedinjena Srbija – 103 mandata.
  • Lista Usame Zukorlića – 1 mandat.

Konačni rezultati RIK-a nakon ponovljenog glasanja na svih 8.392 biračka mesta:

  • Studentska lista – 53,01%.
  • Aleksandar Vučić – Ujedinjena Srbija – 38,98%.


WHEN FEAR LOST AND THE PEOPLE WON

Serbia showed that no government is stronger than a people who stop being afraid.

There comes a moment when the political performance ends, the lights go out, the scenery falls apart, and the main actors are left alone with reality. No applause can drown out public dissatisfaction anymore. No number of television appearances can repair what has been damaged over the years. What remains is the one thing every government fears most: the will of the people.

That moment has arrived.

The Student List achieved a major electoral victory. Aleksandar Vučić acknowledged the defeat, and a political system that had spent years presenting itself as unbeatable faced a serious electoral setback. What was portrayed as an unchangeable political reality proved to be far more vulnerable than anyone wanted to admit.

I will not pretend to be indifferent. I am satisfied. Very satisfied! For years, in my articles, I warned about the political decline of the regime, the dissatisfaction growing beneath the surface, and social changes that could not remain invisible forever. I wrote that arrogance is not strength, that control is not the same as public support, and that fear has an expiration date. Perhaps many thought I was exaggerating. Perhaps they believed nothing would change. But political reality does not ask how long someone has occupied a political office.

And then it happened.

However, there is something that makes me even more satisfied than the election result itself. There were no human casualties. No bloodshed. No lives lost as the price of political change. For me, this is the most important part of the entire story.

I wanted change through elections, not tragedy in the streets. I wanted people to win, not people to suffer. No political victory is worth a single human life. That is not weakness. It is a boundary no human being should cross, regardless of how angry, disappointed or frustrated they may be.

And then there is another important issue: CRTA. Its research and election assessment proved highly accurate in relation to the final electoral outcome. In a society where political wishes were often presented as facts, independent research demonstrated the importance of measuring reality rather than inventing it. Numbers are not always pleasant, but they have one inconvenient quality: sooner or later, they have to face the actual results.

Vučić acknowledged the defeat. This is a political fact that should be understood without excessive celebration or humiliation. Serbia is nobody's private property. Public institutions are not family possessions. Citizens are not an audience required to applaud every day. The country belongs to the people who live in it, work in it, raise their children and struggle to preserve their dignity.

However, Buntovanje would not be Buntovanje if it stopped at celebration.

The students have received public trust. Now they must demonstrate what they intend to do with it. Replacing the old political model is not enough if a new one simply takes its place. We do not need new untouchable figures, new masters or new political cults. We need functioning institutions, independent courts, free media and laws that apply equally to everyone.

We do not need revenge. We need accountability. We do not need to replace one form of arrogance with another. We need a country where arrogance is no longer a political advantage.

There is one danger that winners often recognise too late: a person who has spent years fighting injustice can begin to resemble the very thing they once opposed when they finally gain power. That is why victory must also be protected from our own weaknesses.

Today, Serbia has been given an opportunity. Not a guarantee, not a magic wand, and certainly not a promise that everything will be better tomorrow. It has been given a chance to start again, this time with one important lesson: nobody should stand above the citizens, and nobody should stand above the law.

Perhaps the greatest victory is that citizens have shown that political change can happen without human casualties. That political power can be lost through elections. That fear can be overcome without hatred, and that dignity does not have to be defended through violence.

I am not celebrating because someone has fallen. I am celebrating because the people have stood up.

And let everyone who occupies a position of power tomorrow remember this: the people do not exist for the government. The government exists for the people. When it forgets that, its end begins.

Power is temporary. Fear can be defeated. Freedom is not inherited – it must be won and protected.

Long live victory! Long live freedom! Long live Serbia!

Author: Tomislav Živanović – Buntovanje



Коментари

Популарни постови са овог блога

Pitanje koje je ostalo posle smrti

Čudesna žena

Nemoć diktatora