Rat kao alibi

Rat kao alibi

Postoji trenutak u politici kada potezi prestaju da budu strategija i počinju da liče na paniku. Spoljna politika tada više nije instrument državnog interesa, nego sredstvo za preživljavanje političkog vrha. Upravo u toj zoni haosa i nervoze treba posmatrati agresivne i nagle spoljnopolitičke poteze Donalda Trampa prema Iranu i Venecueli.

Nije prvi put da američka administracija koristi retoriku sile, sankcije ili demonstraciju vojne moći. Međutim, razlika je u tajmingu. Kada se istovremeno pojavljuju ozbiljne afere koje potresaju politički establišment — poput skandala oko Džefrija Epštajna i mreže moći koja se oko njega godinama formirala — svaka nagla eskalacija spoljne politike počinje da izgleda kao pokušaj skretanja pažnje. U takvim trenucima međunarodni odnosi postaju pozornica, a građani publika koja treba da gleda vatromet umesto istine.

Napadi na „režime“ u Iranu i Venecueli predstavljaju se kao borba za demokratiju. Ali politički realizam nas uči da iza velikih reči često stoje mali i prljavi motivi. Sankcije koje pogađaju milione običnih ljudi, ratna retorika koja podiže globalne tenzije i neprestano prizivanje spoljnog neprijatelja stvaraju atmosferu vanrednog stanja. A vanredno stanje je idealno tlo za zaborav. U takvom ambijentu javnost se bavi strahom, a ne odgovornošću vlasti.

Najveći problem nije samo Trampova politika, nego sistem koji omogućava da se skandali zataškavaju spektaklom. Kada politička elita shvati da je dovoljno zapaliti novu krizu kako bi se zaboravila stara, demokratija se pretvara u lošu predstavu. Tada institucije postaju kulise, a međunarodni konflikti sredstvo unutrašnje manipulacije. I tu dolazimo do suštine: nije pitanje da li su potezi nenormalni, nego koliko je normalno društvo koje ih trpi bez otpora.

Ako se spoljna politika koristi kao dimna zavesa za unutrašnje afere, onda svet postaje talac političkog cinizma. A kada cinični ljudi upravljaju nuklearnim arsenalima i ekonomskim sankcijama, posledice više nisu teorijske. One su brutalno stvarne. Zato je dužnost svakog mislećeg čoveka da postavi jednostavno pitanje: da li je bezbednost sveta vredna toga da se političke elite izvlače iz sopstvenih skandala? Ili smo svi postali statisti u jednoj velikoj, opasnoj predstavi — jebeno opasnoj.

Buntovanje postoji da bi razbijalo takve iluzije. Ako veruješ u nezavisnu reč, kritičko mišljenje i potrebu da se govori bez straha, možeš podržati ovaj projekat simboličnom donacijom. Svaka podrška znači više vremena za pisanje, više istine i manje tišine.

Autor: Tomislav Živanović
buntovanje.blogspot.com


The Empire’s Smoke Screen

There comes a moment in politics when decisions stop being strategy and start looking like panic. Foreign policy then ceases to be an instrument of national interest and becomes a tool for political survival. It is precisely in that zone of anxiety and chaos that the aggressive moves of Donald Trump toward Iran and Venezuela should be observed.

It is not the first time an American administration has used the rhetoric of force, sanctions, or displays of military power. The difference lies in timing. When serious scandals shake the political establishment — such as the Jeffrey Epstein affair and the network of power surrounding it — every sudden escalation abroad begins to resemble a diversion. In such moments, international relations turn into a stage, and citizens become an audience meant to watch fireworks instead of truth.

Attacks on “regimes” in Iran and Venezuela are framed as a struggle for democracy. Yet political realism teaches us that grand words often hide small and dirty motives. Sanctions that hurt millions of ordinary people, war rhetoric that raises global tensions, and the constant invocation of external enemies create a permanent state of emergency. And emergency is the perfect soil for collective amnesia. In such an atmosphere, the public deals with fear rather than accountability.

The core problem is not only Trump’s policy but the system that allows scandals to be buried under spectacle. When political elites learn that igniting a new crisis is enough to erase an old one, democracy turns into a bad performance. Institutions become stage props, and international conflicts instruments of internal manipulation. The real question is not whether these moves are irrational, but how rational a society is that tolerates them without resistance.

If foreign policy becomes a smoke screen for domestic affairs, the world itself becomes hostage to political cynicism. And when cynical actors control nuclear arsenals and economic sanctions, consequences are no longer theoretical — they are brutally real. That is why every thinking individual must ask a simple question: is global security worth sacrificing for the political survival of elites? Or have we all become extras in one dangerous play?

If you believe in independent thought and critical writing, you can support the project Buntovanje with a symbolic donation. Your support helps sustain free analysis, deeper essays, and the courage to speak.

Author: Tomislav Živanović
buntovanje.blogspot.com

Коментари

Популарни постови са овог блога

Pitanje koje je ostalo posle smrti

Čudesna žena

Nemoć diktatora